PITANJE:
Esselamu alejkum
Mene zanima sljedeće: dali insan musliman, koji pošalje svoje dijete u vrtić (koji nije obavezan) ili školu (koja je po njihovom zakonu obavezna) učini djelo nevjerstva, jer u njihovim planovima i programima postoje kufrovi (slavljenje praznika, veličanje njihove zastave i zakona,…).
Uz napomenu da roditelj vodi računa i pazi kada će voditi svoje dijete u vrtić/školu, da ga ne šalje kada su njihovi praznici ali ipak ne može znati šta rade koji dan.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Poznato je iz haditha Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, da su roditelji odgovorni za odgoj i postupke svoje djece. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem:
لُّكم راعٍ وكلُّكم مسؤولٌ عن رعيتِهِ
“Svi ste vi pastiri i svi ste vi (tj. bićete) pitani za svoje stado” (bilježe ga el-Bukhari br. 2554, Muslim br. 1829, et-Tirmidhi br. 1705, Ebu Dawud br. 2928, en-Nesa’i u “Es-Sunenul-Kubra” br. 9173 i Ahmed br. 5167).

Međutim, kada je u pitanju tekfir muslimana, kada je u pitanju osuda na kufr onoga kome smo sa uvjerenjem posvjedočili islam, na ljude i njihova djela moramo gledati (i prosuđivati, stav zauzimati) prema onome što oni zaista jesu učinili, a ne prema onome što može proistjeći ili onome što proizilazi iz njihovih riječi ili dijela. Uzvišeni Allah je objavio (i to ne na jednom, već na čak pet mjesta) u Svojoj Knjizi:
لَا تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَىٰ
“Nijedan griješnik neće tuđe grijehe nositi” (doslovce: “Neće biti opterećen nosač teretom drugog” (el-En’am 164, el-Isra’ 15, Fatir 18, ez-Zumer 7 i en-Nedžm 38)

Tako je čovjek odgovoran samo za ono što uistinu sam uradi, a ne za ono što može (ili što će) proizići iz njegovog djela.

Danas ima fanatika koji će protekfiriti muwehhida koji inače prodaje jaja na pijaci, ako jaja proda Srbinu koji će ih farbati radi nekog svog praznika, a što je (tekfir tog prodavca) očito pretjerivanje i neznanje, jer takav može biti griješan ali nikako nevjernik.

Dakle, čovjek je odgovoran za ono što čini.
Neko se može odlučiti da protekfiri muslimana koji se zaposlio kao doktor pod izgovorom da se “danas ne možeš zaposliti ako nisi član partije ili njen glasač”, a da to u praksi ne bude slučaj. Znam za ljude koji su se čak i u takvim uslovima (kada ljude na radno mjesto “delegira” upravo stranačka pripadnost) ipak zaposlili a da ničime nisu ispoljili saglasnost ni sa čime od kufra demokratije, a kamoli da su glasali ili da su članovi neke stranke (uglavnom usljed deficitarnosti njihove struke). Dakle, neko može požuriti pa protekfiriti muslimana pripisujući mu krivicu i djelo koje je on umislio da mora da se dogodi, a da pouzdano nije potvrdio da je taj čovjek to i počinio.

Dakle, ponoviću: ljudima sudimo prema onome što jesu rekli ili učinili, a ne prema onome što mislimo da se podrazumijeva da su uradili ili prema onome što može (ili će) proistjeći iz njihovih riječi i djela.

Znači, čovjek je odgovoran za ono što on učini. On svoje dijete upisuje (šalje) u vrtić ili školu.
Ako je dovoljno islamski odgojen i svjestan, on zna za negativnosti koje tamo postoje.
Tu se trebaju imati u vidu dvije činjenice:
1) Što su te negativnosti u tim institucijama veće, njegova krivica je veća što dijete tamo šalje.
2) Što je pritisak vlasti veći (nametanjem obaveze toga), njegovo opravdanje je veće.
Pravednost zahtijeva sagledavanje prethodne dvije stvari.

Nakon toga, čovjek je dužan da islamski odgaja svoje dijete i da ga uči da odolijeva pritisku nevjerničke sredine.
Lično znam slučajeve gdje je roditelj vaspitačici, učitelju ili nastavniku naglasio da njegovo dijete neće učiti tekst državne himne niti će je pjevati, da neće pjevati pjesme na časovima muzičkog niti će crtati živa bića na časovima likovnog.

Znam i za djecu koja su toliko vjerski svjesna da sama neće stati mirno ako se i kad se u dvorištu škole povodom neke prigode pusti državna himna (već dijete sjedne u toj gužvi ili hoda, namjerno se kreće i pomjera) i sl. Znam i za djecu koja “ni po koju cijenu” ne bi ušla u crkvu ili manastir ako i kada nastavnici odluče da tamo djeca “svrate” pri povratku sa školskog izleta ili ekskurzije.
Dakle, itekako da nekada svjesni roditelj može da upozori i skrene pažnju, a nekada odgojeno dijete umije i uspije da se izbori sa izazovima koje nosi boravak u vrtiću ili školi.

Napominjem, bolji je roditelj koji nikako ne šalje svoju djecu u školu, uz opasnost da to može imati štetne posljedice i neželjene kotraindikacije kod djece koja budu tako (za naše doba, nažalost, previše) izolovana od svog društva.
Ipak, uz sav rizik da mu se to “obije o glavu” (da dijete to ne izdrži i da kasnije to negdje “pukne”), ipak je takav roditelj, bar teoretski gledano, bolji od onoga koji djecu šalje u školu.
Također, dijete (momak, djevojka) koji ne ide u vrtić ili školu je (ponavljam: bar teoretski) bolji od onoga koji ide u školu (jer se onaj koji ne ide ne izlaže iskušenjima i negativnostima kojima se izlaže onaj koji ide).

Međutim, roditelj koji se odluči na ispravan (i hrabar) korak da ne šalje svoje dijete u školu ne bi na tome smio zastati već se mora potruditi da svoje dijete poduči, kako vjerskom tako i svjetovnom znanju.
Tako dijete muslimana koje ne ide u školu (i koje u startu zaista ima tu prednost nad djetetom koje ide u školu) ne smije da ostane neobrazovano. Pod time ne mislim na “zvanično” znanje (papir, diplomu) već prije na informacije, podatke, znanje u pravom smislu te riječi.
Pa onako kako se dijete muslimana mora podučiti akidi i fikhu, kira’etu i tedžwidu, tako ne smije dozvoliti da bude zatupljena neznalica ovosvjetskog znanja (da ne zna šta su kontinenti, okeani, koje su poznatije države i njihovi glavni gradovi, osnovne računske operacije i slične osnove znanja) bez kojega musliman ne može biti primjer nevjerniku ni u čemu niti efikasno ikoga pozvati u islam (ako ne zna pomnožiti dva broja!), jer će ljudi optužiti islam za njegovo neznanje, kao da ga je islam učinio neznalicom.
S druge strane, ne smijemo smetnuti sa uma da su klasični učenjaci islama, uz poznavanje islamskih naučnih disciplina, također marljivo izučavali i svjetovne nauke poput aritmetike, fizike, hemije, nauka jezika, historije, pa čak i filozofije i nevjerničkih vjerovanja (neke izučavali da bi se od njih okoristili, a neke da bi se njih sačuvali i od njih odvraćali).

Dakle, i pored toga da je (teoretski gledano) bolje ne pohađati školu (redovnim školovanjem), ako to ipak dijete muslimana čini, nije ispravno teretiti ga i optuživati (njega ili njegove roditelje) za:
1) …nešto što se tamo od zla uopšte i ne dešava (već mi to pretpostavljamo i nagađamo), niti za
2) …nešto što se tamo uistinu dešaava (a u čemu ono uopšte ne učestvuje), kao ni za
3) …nešto što se tamo desi i dijete je u tome učestvovalo ali to nije na stepenu velikog širka ni kufra da bismo dijete ili roditelja zbog toga tekfirili (npr. da je dijete muslimana u medresi klanjalo namaz za imamom mušrikom a tekfiri ga).

Također, sve i ako dijete muslimana u školi ili na sličnom mjestu (vezanom za školovanje, poput ekskurzije ili takmičenja) i učini djelo velikog širka ili kufra, mora se posmatrati da li je dijete mukellef da bismo ga protekfirili, a ako jeste paziti da tekfir olahko ne pripišemo roditeljima.
Naime, dešavalo se da dijete muslimana u školi propusti namaz, ili da bez ikakve prisile stoji “mirno” na intoniranje državne himne, ili da se svojevoljno slika sa razvijenom državnom zastavom i sl.
Ako je dijete ispod starosti teklifa (nije mukellef, nije šeri’atski obveznik) ne tekfiri se ono, a ni roditelj iako ima ogromnu krivicu za to, a ako je dijete mukellef ono se treba protekfiriti ali ne i roditelj jer ne znamo stanje u porodici, ne znamo koliko je roditelj znao ili mogao da zna da će do tog scenarija doći, da će njegovo dijete to učiniti, koliko je i da li

je saznavši to bio ravnodušan ili srdit i tako dalje.
Također, nije isto ako širk i kufr učini dijete od 14 i dijete od 18 godina; oboje su mukellefi, ali roditelj ima veću vlast (ali i odgovornost) za postupke mlađeg djeteta dok postupcima starijeg teže može “upravljati”.
Uz to, nije isto stanje roditelja čije dijete je jednom učinilo širk pa ga on žestoko ukorio a dijete se pokajalo i (sa druge strane) stanje roditelja čije dijete je učinilo širk, a roditelj na to upozorio olahko (“radi reda”) a dijete isto ponašanje i dijelo nakon toga ponovi ili ponavlja.
Također, često tekfir jednog roditelja neće biti ispravan jer dijetetu popušta i to omogućava drugi roditelj (koji je griješnik i nemarnik, a nekada i nevjernik), često jer roditelj nema pravi utjecaj na dijete ako je dijete punoljetno i osjeća se samostalno (nekad i sa svojih samo 17 ili 18 godina radi ili ne živi sa roditeljima).

Dakle, ne smije se žuriti sa pretpostavkama i optuživanjem za nešto što možda nije pri čovjeku (djetetu ili roditelju).

Također, ako smo i naučili da zaista nema opravdanja džehlom (neznanjem), te’wilom (pogrešnim tumačenjem), taklidom (slijepim slijeđenjem) i sl. u riječima i djelima koja ruše tewhid, ipak moramo biti fleksibilniji i oprezniji u stvarima koje su ispod toga (ispod velikog širka i jasnog velikog kufra) a u kojima može biti opravdanja u nekim od spomenutih stvari.

Naglašavam da se itekako može desiti da dijete ili roditelj kod Allaha zbog nečega budu nevjernici, ali da mi često nemamo dovoljno znanja o njihovom stanju (koje Allah ima) da bismo ih trebali tekfiriti. Jednostavno, nama je u tekfiru naređena blagost i opreznost, a posebno kada su u pitanju stvari koje su ispod velikog širka.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.