PITANJE:
Esselamu alejkum, da li mozete pojasnit ovaj text,kad budete imali vremena:
Šejhul-islam kaže: “Nije nikom dozvoljeno da protekfiri muslimana, pa čak i ako bi ovaj pogriješio, sve dok mu ne pojasni i dok se ne poduči. Osoba čiji je islam jasno i čvrstim ubjeđenjem (jekinom) potvrđen i konstatovan, ne gubi ga na osnovu sumnje, već ga gubi tek nakon uspostave dokaza i otklanjanja nejasnoće (šubhe).”
Ako bi mogli odgovoriti jer mi ljudi ubacuju subhe, profesionalni zbunjivaci.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Nema sumnje da Ibn Tejmijje (kao ni ostali učenjaci) na tom mjestu ne govori o tekfiru zbog tagutijjeta i velikog širka, već o tekfiru zbog stvari koje su kufr ali su od ogranaka i nekome mogu biti manje poznate u vjeri, pa se itekako nad počiniocem toga (onoga ko nešto porekne ili sumnja u to) treba uspostaviti dokaz.
Tako neki novi musliman može sumnjati u Sirat-ćupriju ili osporiti, poreći to da Džibril ima šest stotina krila ili negirati kaznu u kaburu. Sve te stvari jesu kufr, poricanje nečega ili sumnjanje u nešto sa čim je došao Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, ali nisu od osnove vjere niti je to veliki širk, pa se tada tom insanu treba dokazati da je to što on osporava, negira, porice ili u to sumnja, utemeljeno na jasnom ajetu ili vjerodostojnom hadithu. Kad mu se to dokaže, ako tada ospori ili sumnja, on je nevjernik.
Međutim, ako neko porekne da se Allahu treba činiti ‘ibadet, ili negira da je Allah jedini koji zaslužuje ‘ibadet, ili sve to potvrđuje ali djelom učini ‘ibadet nekome mimo Allaha, ili njemu (tom čovjeku) neko učini neki ‘ibadet a on time bude zadovoljan, onda je on mušrik ili (u posljednjem slučaju) tagut. Ili ako opsuje Allaha ili sumnja u Sudnji dan, on je kafir.
U tim stvarima nema opravdanja neznanjem, to ne može da se ne zna.
Ako se ne zna, to je neznanje koje je kufr.
Zato se takvome neće uspostavljati dokaz prije tekfira, već NAKON TEKFIRA.
Inače, na svim mjestima na kojima Ibn Tejmijje govori o velikom širku, nigdje on ne kaže da se treba uspostavljati dokaz (prije tekfira počinioca). Takav je govor o sudijama, tagutima kad kaže da je svako ko sudi bez osvrtanja na Allahovu Knjigu – tagut, pa ne dodaje ni uspostavu argumenta niti išta slicno.
Dakle, ako čovjek učini djelo koje izvodi iz vjere, on je ispoljio svoje jasno nevjerstvo ili širk, svjedočimo da on NIJE musliman, a onda mu (samo kao NEmuslimanu) ili činimo da’wu ili uspostavljamo argument prije kazne (u slučaju kadije i islamske države).
Dakle:
1) U osnovi vjere islama, pitanjima velikog širka i otvorenog jasnog kufra, kao i opštepoznatim, nužno poznatim pitanjima u vjeri (ma’lum mined-dini bid-darure, stvarima koje čovjek nije opravdan ako ne zna) uspostava argumenta nije uslov koji se mora ispuniti prije tekfira.
Čim covjek porekne nešto od toga ili učini nesto od toga (kufra i širka) postaje nevjernik, a uspostava argumenta nad njim kao nevjernikom dolazi radi da’we i spašavanja njega iz toga ili prije kažnjavanja njega.
2) U ograncima vjere i manje poznatim pitanjima (mesa’ilul-khafijje, skrivenim mes’elama) čovjek može biti opravdan ako nešto od toga ne zna, sumnja ili porekne, pa se nad njim treba uspostaviti argument, objasniti mu i dokazati prije nego sto se proglasi nevjernikom.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.