PITANJE:
Selam alejk. Ja sam musliman elhamdulilah koji mrzi kafire i kufr kako je naređeno. Ali ja sam veoma bolestan insan koji fizički njje u stanju pokazivati neku snagu i žestinu. Ne upuštam se u rasprave i ne kritikujem javno mnogo šta što bi realno trebalo kritikovat. Odabrao sam da ovo što mi je ostalo vremena na dunjaluku provedem u ibadetu i čuvajući se harama. Moje je pitanje jesam li ja u haramu ili zabludi što ne pokazujem žestinu prema Allahovim neprijateljima iako je osjećam?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Najvažnije je da čovjek bude na oprezu od širka i kufra, da se očisti toga i lojalnosti njihovim počiniocima, da ih mrzi i tekfiri. I hvala Allahu pa su i mržnja i tekfir (bez kojih nema islama) u srcu.
Svakako, od potpunosti imana jeste i da čovjek, čim bude u mogućnosti, ispolji i tekfir, i mržnju, i neprijateljstvo, međutim, ponavljam, osnova svega je u srcu.
Koliko nas nije ispoljilo ni tekfir ni mržnju ni neprijateljstvo mnogim ljudima? Nekog ne poznajemo, nekog od njih površno znamo ali nedovoljno da bismo mu se obratili sa tim, a u slučaju nekoga smatramo da je već čuo ko smo i šta zastupamo.

Poznate su nam sljedeće činjenice:

1) U stanju nemogućnosti za išta više od toga, dovoljan je i sam prezir zla srcem:
من رأى منكم منكرًا فليغيرْه بيدِه فإن لم يستطعْ فبلسانِه . فإن لم يستطعْ فبقلبِه . وذلك أضعفُ الإيمانِ
“Ko od vas vidi loše (djelo), neka ga izmijeni svojom rukom. Ako (to) nije u stanju, pa (onda) jezikom (tj. neka to ukori). A ako (ni to) nije u stanju, (pa) onda srcem (tj. neka ga prezre), a to je najmanji vid imana (vjerovanja)” (hadith bilježi Muslim u svom “Sahihu”).
Svakako da je vrijednije i veću nagradu nosi uklanjanje zla svojom rukom, a da je manje od toga vrijedno ukoriti to zlo (reći nešto protiv toga), ali je čovjek sačuvan grijeha ako je bilo čime spriječen da to rukom promijeni ili jezikom ukori (jer stoji: “pa ako (ni to) ne može…”), te da i dalje itekako da ima imana, iako je taj iman i nagrada za to svakako manja negoli da je zlo spriječio ili ga ukorio.
Dakle, poenta je da čovjek nije kriv ni griješan sve dok ima osudu zla u svom srcu.

2) Također, znamo i da Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti:
لَا يُكَلِّفُ اللَّهُ نَفْسًا إِلَّا وُسْعَهَا
“Allah ne zadužuje (ne opterećuje) dušu (tj. nikoga), osim onim što može podnijeti” (sura el-Bekare, 286. ajet).

3) Također je poznato i da:
لا شَخْصَ أحبُّ إليه العذرُ مِن اللهِ
“Nema nikoga da mu je draže opravdanje, do Allahu” (hadith bilježi Ibn Hibban u svom “Sahihu”).

4) Imamo i primjere određenih ashaba koji su zbog stanja slabosti i potlačenosti u Mekki (prije hidžre, ali i nakon nje, tj. oni koji su ostali u njoj i kasnije učinili hidžru) krili svoj iman (vjerovanje), što je svakako podrazumijevalo prećutkivanje nekog zla, laži, kufra,…

Ono što smatram ključnim jeste da čovjek ne učestvuje u zlu (širku i kufru), da se kloni mušrika i kafira, njihovih skupova i sijela, da se ne bi bespotrebno izlagao slušanju zla koje onda nema snage da osudi.

I naravno, da – ako već često nije u stanju da kaže istinu – nikada ne govori laž, a to je u ovom slučaju podrška ili odobravanje bilo čega od njihovog nevjerstva. A razlika između toga je razumnom jasna i učenjaci su o tome govorili, jer je prećutkivanje istine često opravdano i manje je zlo od govora laži.

Dodaću tome i obavezu napuštanja sijela kufra kada se Allah, Njegova Knjiga, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ismijavaju, vrijeđaju ili psuju. Tada je obaveza (ako se to ne može spriječiti) napustiti to mjesto (osim ako je čovjek toliko potlačen da ne smije odatle otići, a teško da ko od nas može doći u takvo stanje).

Molim Allaha da te nagradi za svijest i opreznost, za grižu savjesti koja je, inshaAllah, plod imana, te da te ne iskuša stanjem u kome bi mogao i morao osuditi zlo a to ne učiniš.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.