PITANJE:
Da li je danas wadzib uciniti hidzru, jer ima nekih prostora dolje u Siriji, a rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ja se odričem svakog muslimana koji je među mušricima, jedan drugom vide vatru!”

ODGOVOR:
Za doslovno razumijevanje spomenutog haditha i obaveznost hidžre je ipak potrebno da postoje ispunjena dva uslova:
1) da postoji Darul-islam kome se može pribjeći,
2) da musliman ne može ispoljiti din u darul-kufru.

Nijedno od toga dvoga nije ostvareno da bi nekome hidžra bila obavezna.

Da, nekome ko to može učiniti i ko ima krajnje vjerodostojne, a povoljne informacije je poželjno da ode, ako može i ako ima načina, ali govorim o obaveznosti koja se nazire iz haditha koji si postirao, ako posmatramo samo taj hadith bez ostalih tekstova i razumijevanja selefa.

Doslovno shvatanje haditha nameće obaveznost hidžre i grijeh ostanka u darul-kufru, ali kažem da su učenjaci (nakon razmatranja svih tekstova na tu temu) govorili o tome da je hidžra obavezna tek kada postoji Darul-islam, a to nije neka teritorija koju je neka skupina (ako je uopšte muslimanska) osvojila prije mjesec dana a samo se čeka hoće li ih neko protjerati ovog ili sljedećeg mjeseca, već je to teritorija koja se osvojila snagom i koja se može i ima izgleda odbraniti snagom i koja zove muslimane da učine hidžru ka njoj, a istovremeno im nudi i pruža utočiste i bezbjednost. Toga nigdje nema danas. A sve i da ima takvog Darul-islama, u njega bi bilo naređeno da ode samo onome ko u mjestu u kome je (u darul-kufru) ne može da ispolji vjeru, što naravno nije samo klanjanje već da otvoreno ispolji tewhid, ukori širk, što mi zaista još uvijek itekako možemo činiti i činimo ovdje gdje smo. Tada, kada bi postojao takav Darul-islam, većini nas ne bi bila obaveza da odavdje bježimo sve dok možemo ispoljavati din, a svakako bi mnogima bilo pohvaljeno otići, međutim nekima bi bilo mustehabb čak i ostati, onima koji bi i dalje htjeli i mogli otvoreno činiti da’wu ovdje.

Pošto ljudi danas pri svakom koraku srljaju u guluww (pretjerivanje), možda ih sljedeći primjer, na tom putu, bar u ovoj mes’eli malo umiri:
Svi mi spominjemo da smo u stanju da’we i gurbetluku sličnom stanju prvih muslimana u Mekki. Da li su oni bili griješni što su trinaest godina boravili u darul-kufru? Nisu bili griješni, čak iako su bili zlostavljani onako kako mi nismo zlostavljani i iako većina njih nije mogla da ispolji din i ukori širk kako mi zaista možemo. Nismo mi vrijedni ni praha u njihovim sandalama, ali zaista možemo ispoljiti din onako kako oni nisu mogli, ne zbog snage našeg imana već samo zbog manje žestine pritiska kafira. Pa iako su oni teško ispoljavali din (ispunjen jedan uslov za obaveznost hidžre), nisu bili griješni zbog boravka u darul-kufru jer drugi uslov nije bio ispunjen (nije bilo Darul-islama u koji se može prebjeći).

Ponavljam, mi nemamo ni iskušenja koja su oni imali, možemo ispoljiti din i ukoriti širk, a da uz to nema Darul-islama u koji se može otići. U tom stanju NEobaveznosti hidžre, nekome je mustehabb otići, a nekome je mustehabb ostati (radi pozivanja mušrika usred darul-kufra).

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.