PITANJE:
Es Selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.
Imam dvije kćerke koje treniraju karate sa jasnim ciljem sticanja borilačkih vještina u svrhu samoodbrane i napada po potrebi. U karateu postoji jedan uvodni pozdravni pokret koji je vrlo sličan ruku’u u namazu, pri čemu se izgovori “Oss”. Ništa u tome ne ukazuje na ibadet, nego adet, doslovno je vrsta pozdrava, nikako povezana sa nevjerom, lažnim božanstvom. Međutim sporan mi je taj pregib, i on nema veze sa vjerskim obredom, nego je vid iskazivanja poštovanja učitelju. Kćerkice sam uputila da ne čine taj pokret, nego da blagim klimanjem glave ispune taj običaj. Zanima me propis tog pokreta, da mogu djeci pojasniti i dati jasne upute po tom pitanju, kojih će se držati i na treningu i na takmičenjima.
Allah te nagradio svakim dobrom
Es Selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
PRVO: Ono što se osjećam obaveznim spomenuti jeste da je bavljenje svakom vrstom sporta na profesionalni, takmičarski način ili pokuđeno ili zabranjeno, zavisno od uslova i stanja, zbog mnogobrojnih okolnosti i “scenarija” u kojima se redovno nalaze u koja zapadaju oni koji to čine.
U to spada:
a) dovođenje u pitanje obavljanje namaza (na treninzima ili putovanjima i pripremama)
b) zajednička putovanja na pripreme i takmičenja (pri čemu se spava, jede i previše druži sa mušricima),
c) muzika na treninzima ili takmičenjima,
d) prisustvovanje
e) miješanje polova,
f) razotkrivanje dijela awreta ili na takmičenjima i utakmicama, ili na treninzima, a ako ne onda u svlačionicama,
g) prikazivanje dijela awreta usljed zategnutosti odjeće,
h) zabranjeno udaranje protivnika u lice,
i) učestvovanje u lažiranju utakmica (drugi su dogovorili, igrač po tome postupa),
j) saučesništvo u nečijem opijanju usljed nervoze zbog rezultata,
k) saučesništvo u nečijem klađenju, zabranjenom bogaćenju ili siromašenju,
l) saučesništvo u nečijim psovkama, svađama, tučama,
m) razvoj negativnog osjećaja nadmetanja, zavisti i mržnje,
n) razvoj osjećanja samoljublja usljed pobjeda ili očaja prilikom poraza,
o) upadanje u međusobne konflikte i svađe u toku utakmice ili takmičenja,
p) ovo što si spomenula od naklona protivniku ili publici,…
Ne mogu da vjerujem da postoji pojedinac koji se bavi takmičarskim sportom (takmiči se ili samo trenira),a da nije počinilac saučesnik u nekoj od spomenutih stvari, a nikakva zamišljena korist od bavljenja tim sportom ne može opravdati činjenje spomenutih stvari.
Napomena: Kada su u pitanju ženske osobe (djeca), zabrana je još i jasnija zbog nekih propisa vezanih isključivo za žene, kao što je zabrana da žena putuje bez mahrema, mnogo veći dio tijela koji žena mora pokriti i koji se lako može pri treningu ili takmičenju ukazati i sl.
DRUGO: Ako je u pitanju karate, smatram da ni planirano osposobljavanje nije posebno efikasno, jer se sam karate previše “vrti” oko pokreta “uprazno”, oko nekih “kata” koje su više kao neki performans za gledaoce negoli što imaju veze sa konkretnim blokiranjem ili zadavanjem udaraca, pa smatram da se ni nakon dugog treniranja karatea osoba ne može istinski osposobiti za samoodbranu.
A ako, sa druge strane, insan odabere neki “konkretniji” i efikasniji borilački sport, onda se sreće sa jasno zabranjenim stvarima kao što je udaranje u lice i sve što se dešava u onom krvoločnom nasrtanju jednog na drugog.
TREĆE: Ženskom djetetu je mjesto u kući, pored roditelja u islamskoj atmosferi, uz namaz i Kur’an, kasnije pored muža koji će je štititi.
ČETVRTO: Ako po potrebi i izađe, djevojka (žena), inša’Allah, neće biti fizički napadnuta na način da se mora braniti od napasnika. Skoro da ne znam za takve slučajeve, osim verbalne uvrede u mimohodu.
A ako se takvo nešto i desi, teško da se koja djevojka, ma koliko se prethodno osposobljavala za to, može fizički suprotstaviti muškarcu, a pogotovo nekolicini njih, huliganima koji su često i naoružani ili spremni da posegnu za svime što im se nađe pri ruci, a muslimanka je uz sve to još i prilično sputana svojom islamskom nošnjom.
PETO: Ono što djevojku (ženu) muslimanku (kao i muškarca muslimana) čuva i štiti jeste čvrst iman, uvjerenje i oslonac na Allaha.
Evo primjera: Ashabijke Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem, u prvim bitkama islama jesu učestvovale sa muslimanima, ali su (i pored velikog manjka u ljudstvu i potrebe za borcima) vodile brigu o ranjenicima i nosile vodu.
Pa čak ni u slučaju onih usamljenih pojedinačnih primjera, kada poneka žena muslimanka i jeste fizički učestvovala kao borac, poput Safijje ili Hawle (radijallahu ‘anhuma), nećemo naći prenešeno, zabilježeno da su se za to fizički pripremale (još manje miješajući se sa muškarcima, trenerima ili gledaocima), već je iman ono što ih je ponijelo kroz saffove mušrika!
Evo još jedan konkretan primjer: Danas muslimani kroz džemate muslimana imaju sinove od po osamnaest, dvadeset i više godina, čijim islamskim odgojem, znanjem i djelima nisu najzadovoljniji. Ti sinovi su često već viši i snažniji od svojih očeva muslimana, imaju veće bicepse i tricepse, mogu uraditi više sklekova, zgibova, trbušnjaka i čučnjeva, ali ipak na sabah njihovi očevi lakše ustanu i redovniji su u džematu. Tako često bude da tijelo koje se olahko spusti i podigne u desetinama sklekova i zgibova, teško ustaje na sabah, lijeno se diže i klanja kući umjesto da ode u mesdžid.
Dakle, nije u pitanju snaga bicepsa već snaga imana.
El-Bera’ ibn Malik je ubio stotine mušrika, a bio je veoma sitan.
ŠESTO: Sve i ako bismo se “oglušili” na sve spomenuto i razmotrili samo naklon o kome si pitala, svakako da njega niko ko je “pomirisao” znanje neće shvatiti kao ‘ibadet (koji je širk) već kao pozdrav, ali svakako ipak zabranjenu stvar.
A ako se vratimo na sve prethodno spomenuto (mnoštvo sumnjivih i jasno zabranjenih stvari koje se dešavaju onima koji treniraju i bave se takmičarskim sportovima), shvatamo da je i bez tog naklona bavljenje tim sportom veoma sporno, da je ono u tu svrhu (osposobljavanja ženskod djeteta za samoodbranu) teško učinkovito, a sa njim (tim naklonom) još i jasnije zabranjeno.
A Allah najbolje zna.
NAPOMENA:
Prethodnim odgovorom ja ničime nisam u pitanje doveo, a kamoli osporio sljedeće dvije stvari:
1) Individualno (pojedinačno) vježbanje i bavljenje sportom.
Ono je itekako dozvoljeno i pohvaljeno jer nas je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, savjetovao da svoju djecu podučavamo gađanju, jahanju i plivanju.
Sve to, međutim, treba biti činjeno u zdravom okruženju, bez sumnjivih i jasno zabranjenih stvari koje danas vidimo.
2) Osposobljavanje u fizičkom smislu i u smislu vještina i iskustava kojima se pojedinac kao dio ummeta organizovano priprema za borbu na Allahovom putu.
Uzvišeni je objavio: وَأَعِدُّوا لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِ عَدُوَّ اللَّهِ وَعَدُوَّكُمْ
“I pripremite potiv njih sve što možete od snage i konja za borbu, da biste time terorisali (zaplašili) Allahove i vaše neprijatelje!” (sura el-Enfal, 60. ajet).
A Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: “Zaista je snaga – gađanje!” (sahih, bilježi ga Muslim).
Ovo se, opet, odnosi na organizovano i osmišljeno vježbanje, rukovođeno onima od znanja i iskustva, koji znaju šta ummetu ili džematu trenutno treba od snage, vještine, iskustva, spremnosti, logistike,… a ne da svako na svoju ruku odlazi u šumu i “puškara” i time nanosi štetu da’wi, džematu i slabim pojedincima.
Ovo me podsjeti na slučaj u kome neki učenjak ili da’ija kažu da nam je potrebno muslimanki koje će liječiti naše žene, ciljajući time da bi se određeni broj sestara trebao (mimo studiranja medicine) osposobiti da u kućnom ambijentu porodi muslimanku, a tome se “odazove” ne jedna ni dvije, već desetine djevojaka i učine ono što im nije dozvoljeno, pa upišu studije medicine, pa se na predavanjima otkrivenog lica miješaju sa desetinama muškaraca, na vježbama (praksi) se sa njima dodiruju i o njih “češu” ramenima (usljed gužve u salama i kabinetima), pa kad nakon minimum šest godina diplomiraju, slijedi specijalizacija, a nakon toga rad u bolnicama i klinikama, nerijetko u noćnim smjenama, da Allah sačuva, a sve pod parolom “pomaganja džemata i ummeta”!
Sjećam se slučaja kada se jedna “selefijka” u Bosni, na govor svojih da’ija o potrebi da se sestre školuju i pomognu džemat, “odazvala” tako što je upisala studije žurnalistike (novinarstva)! Kakve veze ima žurnalistika sa pomaganjem da’we, džemata i “ummeta”, i kakvih to koristi u tome ima, da bi muslimanka “zažmurila” na sve harame na tim studijama i upisala ih?
Dakle, itekako je dozvoljeno u prirodi, okružen muslimanima ili u nekom porodičnom okruženju sa muslimanima ili eventualno najbližim rođacima, čovjeku poznatim mušricima (a ne mušricima koje će upoznavati sebebom tog sporta), jahati konje, gađati strijelom (ili, ako je izvodljivo, iz vatrenog oružja), te plivati, igrati fudbal, košarku, rukomet, odbojku, hrvati se,… ali bez takmičenja, natjecanja, zlobnog rivalstva, nagrada i opklada i svega što sam prethodno spomenuo.
I svakako da je potrebno fizički i oružano biti spreman i sposoban, ali to zaista treba biti rukovođeno od nekoga ko to treba i umije organizovati i sprovesti, prikriti od “očiju javnosti”, da muslimani i njihove nezaštićene porodice ne bi imali posljedica zbog nepromišljenih postupaka.
Odgovorio: Ebu Ahmed.