PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmatullah we berekatuh akhi.
Da li musrik u bilo kom pogledu ima prednost nad muslimanom koji je na bojkutu kod takoreci vecine muslimana?
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuhu, akhi.
U OSNOVI: Mušrik kod muslimana nikako i nikada ne može i ne smije imati prednost ni u čemu nad muslimanom, bio on novotar ili griješnik, osim da neki musliman da prednost svom roditelju mušriku nad nekim muslimanom u nečemu.
REALNO STANJE: Međutim, dešava se i razumljivo je da ako određeni musliman ne govori sa nekim muslimanom (bilo da su u pitanju njihove lične razmirice ili je riječ o nekakvom organizovanom bojkotu tog muslimana), u isto vrijeme on mora komunicirati sa mušricima, jer je čovjek socijalno biće, posluje, trguje, kreće se, obavlja svoj posao,… pa se onda zaključi da taj musliman daje prednost mušricima (sa kojima komunicira, pozdravlja se i sl.) nad muslimanom (sa kojim ne govori).
Treba biti pravedan pa priznati da je svako od nas nekada prekinuo kontakt sa nekim muslimanom (možda i opravdano), a da je u isto vrijeme ipak komunicirao sa mušricima, pa makar i sa minumum komunikacije.
Tako da je to u neku ruku shvatljivo, ako se radi o tom stanju koje nazivaš “davanjem prednosti mušriku nad muslimanom”.
Međutim, ako je u pitanju nešto više, da se mušriku izlazi u susret i sa njim druguje i ne znam šta sve može značiti to “davanje prednosti” njemu, a da se musliman bojkotuje, odguruje, ignoriše,… to itekako može da bude i neispravno, i griješno, i kontraproduktivno.
O BOJKOTU: Inače, i samo to bojkotovanje muslimana (koje je samo jedan od načina i metoda naređivanja dobra i odvraćanja od zla, kao i ostali načini i metodi toga) mora biti razmotreno, odobreno ili pokrenuto od strane nekoga ko ima šeri’atskog znanja, ali i da je pravedan i nepristrasan, da bi procijenio moguće koristi i štete od tog bojkota.
Ako su očekivane štete veće od koristi, onda taj bojkot ne samo da nije obaveza, već ga je i zabranjeno pokretati i podržavati. A šta tek reći za ono famozno: “Ko god njega ne bojkotuje, i on će biti bojkotovan! I on i njegova porodica!”
Jer, cilj bojkota ne smije biti kažnjavanje muslimana njime, već cilj mora biti ili izolovati prijestupnika ili novotara da ne bi dalje širio svoje ideje i unosio nered među muslimane ili ga “odgojiti” izolacijom njega, što će ga natjerati da se pokaje i popravi (kod nas je po pravilu cilj ovo posljednje, njegovo pokajanje i popravak).
A u slučaju naše današnje malobrojnosti i neorganizovanosti, kada uopšte nije realno očekivati da će onaj koji je bojkotovan ičime biti stiješnjen, ucijenjen, otežano mu i natjeran na pokajanje i popravljanje (jer nismo brojni pa da osjeti usamljenost zbog našeg bojkota njega), pokazalo se da ti bojkoti ne daju nikakav plod, već se dodatno produbljuje jaz među muslimanima, koji ostaje i nakon ukidanja neuspješnih bojkota.
Ako neko kaže ili pomisli (a čuo sam to): “Pa šta raditi kad neko čini prijestup? Ako nemamo snage da ga kaznimo, jedino nam preostaje bojkot!”, kažem:
Islam je spoj prava i obaveza. Skupina (koja god bila) koja nije ispunila nikakve obaveze spram svojih pripadnika, nema pravo na korištenje prava.
Drugim riječima, onaj ko neće ili ne umije da vodi brigu o “stadu” nema pravo na kažnjavanje i ukor nikoga iz stada. Ako neko ne zna ni koliko ima djece, a kamoli da li su gladna, gola i bosa, nema prava da se čudi ako su kasno došla kući, a kamoli da ih kažnjava.
Onaj koji ne vodi računa ili ga uopšte ne zanimaju brige, potrebe i problemi muslimana nema pravo da zavodi red, kažnjava i “odgojno” bojkotuje.
Nažalost, ne znam da neko danas zna koliko tačno ima džemata muslimana, na koliko se tačno mjesta upravo sad održala džuma, koliko od toga su mesdžidi. a koliko privatne prostorije (sobe u kućama braće), a kamoli da zna ko su poimenice khatibi, koliko su učeni i osposobljeni za to, da li se na khutbama propagira neka mes’ela razdora, koliko ima muslimana u kom džematu, koliko ima potrebnih među njima, ima li i koliko djece kojima bi se trebala skupiti stipendija da odu izučavati vjeru ili uplatiti da iz udobnosti svoga doma online uče Kur’an pred nekim učenim, koliko ima džemata u kojima ima vjerske pouke za djecu, koliko ima sestara koje se “okreću” lijevo i desno i traže kome da se požale na dhulm koji tvrde da trpe od svojih muževa, i sl.
Ovo su stvari čiji spomen nekome može smetati, ali su to činjenice čiji spomen nas ne treba srditi već tjerati na popravljanje istih.
Ponavljam: skupina koja nije ispunila obaveze nema pravo na prava (da kazni, bojkotuje i sl.).
A još kad imamo u vidu ono što prethodno spomenuh, tj. da ti bojkoti po pravilu ne uspijevaju… Da, uspijeva se da neko iskali bijes na nekome, da se dokaže da je u pravu ovaj a ne onaj, ali da bojkot natjera muslimana da uvidi grešku, trebala bi veća skupina, ovisnost bojkotovanog od nje, tjeskoba njemu jer je bojkotovan da bi se natjerao da se pokaje i popravi, a toga nema.
Divne li su riječi Ibn Tejmijje kada je pisao o ZABRANJENOSTI (naređivanja dobra i) zabranjivanja zla u stanju kada se očekuje da će to zabranjivanje zla izazvati još veće zlo.
Zato se to i zove šeri’atskom politikom, koju ne može ispravno da vodi svako koga nekoliko pojedinaca “izglasa” za emira, ako nema šeri’atskog znanja i iskustva u radu u da’wi i vođenju džemata, ako nije pravedan, objektivan, oprezan i oštrouman.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.