NEO-MURDŽIJE – Sličnosti između murdžija prošlosti i neo-murdžija

Murdžijā ima tri vrste:

  1. oni koji su govorili o irdžā’u u īmānu i qaderu (sudbini) prema načinu qaderijja i mu’tezila,
  • oni koji su govorili o irdžā’u u īmānu i džebru u djelima – tj. da čovjek nema slobodne volje i da je prinuđen i natjeran da čini ono što radi – prema načinu džehmijja,
  • treća grupa je različita od džebrijja i qaderijja. Njih je mnogo grupa: jūnusijje, gasanijje, thewbānijje, tūmnijje i murisijje.

Murdžije su nazvane murdžijama jer oni djela ne svrstavaju u īmān. Irdžā’ znači odlagati (zadržavati). Kada govore o īmānu, postoje dvije skupine murdžija:

  1. murdži’atul-mutekellimūn (ekstremne murdžije) i
  • murdži’atu-fuqahā’ (murdžije pravnici).

Murdži’atul-mutekellimūn

(Ekstremne murdžije)

Džehm ibn Safwān i oni koji su ga slijedili kažu:

”Īmān je jedino ono što je potvrđeno i znano srcem”.

Oni djela srca ne smatraju īmānom. Oni misle da čovjek može biti potpuni vjernik u svom srcu, čak i ako psuje Allāha i Njegovog Poslanika, bori se protiv Allāhovih ewlijā, podržava Allāhove neprijatelje, ruši mesdžide, ponižava Qur’ān i vjernike, naklonjen je kāfirima, itd. Oni kažu da su sve ovo grijesi koji ne štete īmānu u čovjekovom srcu.

Oni kažu da on može ovo činiti, a da je iznutra (u srcu) mu’min (vjernik) kod Allāha.

Oni kažu: ”Mi potvrđujemo pravilo kufra u ovom životu nad onime koji učini sva od gore spomenutih užasnih djela, samo zbog toga što su ove riječi i djela znak njegovog nevjerstva”.

A ako im predstaviš Qur’ān, sunnet i idžmā’ (konsenzus) da je čovjek koji učini ova djela nevjernik zbog toga što je učinio gore spomenuta djela, oni odgovaraju da su ova djela znak da u njegovom srcu nema potvrđivanja i znanja.

Nevjerstvo je po njima samo jedna stvar: neznanje.

Vjerovanje je po njima samo jedna stvar: znanje.

Ili: negacija i potvrđivanje srca.

Oni se razlikuju po pitanju da li je potvrđivanje srca nešto različito od znanja ili je to jedno te isto. I pored činjenice da je ova definicija īmāna najgora, mnogi od murdži’atul-mutekellimūn (ekstremnih murdžija) su je prihvatili.

Mnogi od selefa (ispravnih predhodnika) – kao što su Weqī’ ibn Džerrāh, Ahmed ibn Hanbel, Ebi Abaid i ostali – su one koji definišu īmān na način kako to čine murdži’atul-mutekellimūn (ekstremne murdžije) – proglasili nevjernicima. Ovi učenjaci su rekli da je šejtān nevjernik, kao što je navedeno u Qur’ānu. Šejtānov kufr (nevjestvo) se desio zbog njegove arogancije (oholosti) i odbijanja da učini sedždu Ādemu, a ne zbog toga što je negirao Allāhov govor. Isti je slučaj faraona i njegovog naroda.

A Allāh kaže:

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا فَانظُرْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُفْسِدِينَ

”I oni ih nepravedni i oholi porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istina, pa pogledaj kako su skončali smutljivci”. [1]

Mūsā je također rekao faraonu:

لَقَدْ عَلِمْتَ مَا أَنزَلَ هَؤُلاء إِلاَّ رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ بَصَآئِرَ

”Ti znaš da ovo nije dao niko drugi do Gospodar nebesa i zemlje kao očita znamenja”. [2]

Kao što možete vidjeti, Mūsā Istinoljubivi kaže ovo gornje faraonu, što je dokaz da je faraon znao da je Allāh objavio znakove, pa ipak je bio od najupornijih zulumćarskih pojedinaca zbog svoje pokvarene volje (i djela), a ne zbog njegovog pomankanja znanja.

Allāh kaže:

إِنَّ فِرْعَوْنَ عَلَا فِي الْأَرْضِ وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا يَسْتَضْعِفُ طَائِفَةً مِّنْهُمْ يُذَبِّحُ أَبْنَاءهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءهُمْ إِنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ

”Zaista se faraon u zemlji bio uzoholio, stanovnike njene na stranke izdijelio. Jedne (potomke sinova Isrā’īlovih) je tlačio, mušku djecu im klao, a žensku u životu ostavljao. Doista je on bio od onih koji nered čine”. [3]

Ista je situacija i sa Židovima. Allāh kaže o njima:

الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ يَعْرِفُونَهُ كَمَا يَعْرِفُونَ أَبْنَاءهُمْ

”Oni kojima smo dali knjigu poznaju ga (Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem) kao što poznaju svoje sinove”.[4] 

Također i sa mušricima:

وَلَكِنَّ الظَّالِمِينَ بِآيَاتِ اللّهِ يَجْحَدُونَ

”…nego su Allāhovi ajeti ono što dhālimi (mnogobošci i zulumćari) poriču”.[5]

Murdži’atul’-fuqahā’

(Murdžije pravnici)

Murdži’atul-fuqahā’ (murdžije pravnici) su oni koji kažu da se īmān sastoji iz potvrđivanja srcem i govora jezikom.

Oni ne smatraju da su djela od īmāna.

Murdži’atul-fuqahā’ su bili neki pravnici i pobožnjaci iz Kūfe (grada u ‘Irāqu). Oni su potvrđivali da osoba nije musliman sve dok ne izgovori riječi īmāna (šehadet) dok je u stanju da to učini, za razliku od Džehm ibn Safwana.

 Murdži’atul-fuqahā’ priznaju da su šejtān, faraon i ostali kāfiri u svojim srcima vjerovali da je ono što su prenosili vjerovjesnici – istina.

Međutim, ako murdži’atul-fuqahā’ ne potvrđuju da su djela srca od īmāna, onda će njihovi argumenti biti slični onome što je rekao Džehm ibn Safwan.

Murdži’atul-fuqahā’ su negirali da se īmān povećava i smanjuje kao posljedica djela. Međutim, oni su govorili da je īmān mogao da se povećava prije kompletiranja Objave, tj., kad god bi Allāh objavio novi ajet, onda je obaveza da se potvrdi, a ovaj tasdīq (potvrda) je dodat na prethodna potvrđivanja drugih ajeta. Ali, završetkom objave īmān je prestao da raste. Oni kažu da je nakon objave īmān svih muslimana jednak, īmān ljudi iz prvih generacija, poput Ebu Bekra i Omera je jednak īmānu najnepokornijih ljudi poput El-Hadždžādž Ebū Muslim el-Hurasānija i drugih poput njih.

Irdžā’ u našem vremenu

Irdžā’ u našem vremenu je široko rasprostranjen, bilo to među običnim narodom ili među onima koji rade za islām i da’wu.

  • Irdžā’ među običnim narodom je vrlo poznat:

”Īmān je u srcu”.

Oni ne obraćaju pažnju na djela, već ih ignorišu i umanjuju postupke (djela) tijela, čineći izgovore da su īmān u srcu i čisti nijjet – sve što je bitno.

  • Irdžā’ onih koji rade za islam i da’wu nije u definiciji īmāna.

Oni definišu īmān dobrom definicijom. Oni kažu da je īmān – govor jezika, vjerovanje srca i djela tijela. Oni kažu da je īmān srcem, riječima i djelima, i ovo je ispravna definicija īmāna među sljedbenicima ehlis-suneta wel–džemā’ata.

Međutim, kada dođe do primjenjivanja ove definicije – posebno o stvarima koje negiraju īmān – jasno se pokazuje da djela tijela koja su oni potvrdili u definiciji īmāna – nisu uključena (primjenjena).

Da! Mnogi od njih kažu da īmān dobrim djelima – raste, a da se lošim djelima – smanjuje, baš kao što i ehlis-sunet potvrđuje. Međutim, grijesi po njima jedino smanjuju īmān, ali nikad ne negiraju īmān, osim u jednoj situaciji, ako postoji džuhūd (odbijanje), istihlāl (dozvoljavanje) ili vjerovanje u srcu, bez obzira koliko veliki bio taj grijeh ili djelo.

Oni to kažu i pored toga što je Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, objasnio rekavši:

”Īmān ima sedamdeset i nešto ogranaka. Najveći od tih ogranaka je ‘La ilāhe illAllāh’, a najviši od tih ogranaka je otklanjanje štetne stvari s puta. A i stid je dio īmāna”. [6]

Dakle, svi ogranci īmāna nisu isti. Ogranak ‘La ilāhe illAllāh’ nije isti kao što je stid i otklanjanje štetne stvari s puta.

Odsustvo nekih od ovih ogranaka može smanjivati īmān, kao što je stid, a odsustvo nekih od ovih ogranaka može negirati īmān, kao što je izjavljivanje ‘La ilāhe ilAllāh’.

Hawāridži i oni koji su ih slijedili od ekstremnih tekfīraca čine odsustvo bilo kojeg ogranka od ogranaka īmāna – negacijom īmāna.

Neo-murdžije – kao odgovor na riječi hawāridža – kažu da odsustvo svih ogranaka īmāna prouzrokuje jedino – smanjivanje īmāna. Oni smatraju da odsustvo bilo kojeg od ovih ogranaka ne negira īmān, osim ako postoji istihlāl (dozvoljavanje), džuhūd (negiranje) ili vjerovanje.

Obe grupe, hawāridži i neo-murdžije su na zabludi.

Stav ehlis-sunneta wel-džemā’ata po pitanju īmāna i kufra

Sljedbenici znanja, oni iz el-firqa en-nādži’a (spašene grupe) i et-tā’ifa el-mensūra (potpomognute skupine) su u sredini po pitanju īmāna i kufra.

Po njima, odsustvo nekih od ogranaka īmāna utiče na perfekciju (savršenstvo) īmāna i ne negira īmān. Ovi ogranci su od dvije grupe:

  • ogranci koji su od savršenstva i kompletnosti mustehabb (preporučenog) īmāna, i
  • ogranci koji su od savršenstva i kompletnosti wādžib (obaveznog) īmāna.

Također, neki od ogranaka īmāna negiraju īmān i otklanjaju ga potpuno.

Ovako, ogranaka īmāna po ehlis-sunetu wel-džemā’atu ima tri vrste:

  • Ogranci koji su od perfekcije mustehabb (preporučenog) īmāna. Ovi ogranci su djela koja su preporučena islāmom, ali nisu obavezna.
  • Ogranci koji su od perfekcije wādžib (obaveznog) īmāna. Ovi ogranci su djela, obavezna od strane islāma.
  • Ogranci koji negiraju īmān i potpuno ga otklanjaju.

Sljedbenici ehlis-suneta wel-džemā’ata ne svrstavaju nijedno djelo u neku od ovih grupa, izuzev uz dokaz iz Qur’āna i sunneta.  

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا إِلاَّ مَا

”Slavljen neka si ti, mi nemamo znanja, osim onoga kojim si nas Ti podučio”. [7]

Najbliži neo-murdžijama u stvarima īmāna i kufra su murisija murdžijemurdžije Bagdada.

Murisije su sljedbenici Bišr ibn Gajjatha el-Murisija. On je govorio da je īmān – potvrda srcem i jezikom zajedno, a kufr je – odbacivanje i poricanje. Eto zašto su oni tvrdili da padanje na sedždu kipu nije kufr, nego znak kufra.

Neo-murdžije ni jedno djelo ne smatraju – djelom koje negira islām sāmo po sebi. Oni kažu da to djelo mora biti udruženo sa istihlālom (ohalaljivanjem), džuhūdom (negiranjem) ili vjerovanjem. Tek je tada to kufr, prema njima. Bio ovaj kufr – kufr psovanja Allāha, padanja na sedždu kipu, donošenja zakona mimo Allāhovog zakona, ismijavanja Allāhove vjere,… sva ova djela po njima nisu djela kufra sama po sebi, već oni kažu da su ova djela znak da njihov počinilac vjeruje u kufr. Kufr je njegovo vjerovanje, njegov džuhūd (poricanje) ili njegov istihlāl (ohalaljivanje), a ne sāmo djelo.

Prema tome, neo-murdžije su otvorile velika vrata za zlo po muslimane. Mnogi od nevjernika, ateista, munāfiqa i zindiqa su počeli sa napadanjem Allāhove vjere sa slobodom i lahkoćom.

Neo-murdžije opravdavaju tāgūte i murtede. Oni se raspravljaju u odbranu tāgūta i murtedā nekim šubhama o kojima sami tāgūti nisu nikad ni pomišljali, niti se na njih usuđivali. Ovi tāgūti nikad nisu našli iskrenije vojnike da ih brane i da štite njihovu laž, od neo-murdžija.

Zbog ovoga su neki od selefa rekli u vezi irdžā’a:

”To je vjera koja zadovoljava kraljeve”,

Neki od njih su rekli:

”Više se bojimo fitne murdžija nego fitne hawāridža”.

Oni su znali reći:

”Hawāridži su manji u zlu nego murdžije”,

što je istinita izjava.

Jer, prvobitni razlog za ekstremizam hawāridža je bio njihova ljubomora prema Allāhovim granicama (pa su zato pretjerali).

Međutim, put murdžija podstiče ljude da prekoračuju Allāhove granice i Allāhove naredbe i zapovijesti i da otvaraju vrata riddeta (otpadništva), da ga učine lahkim nevjernicima i murtedima (da ovi time opravdavaju sebe i da nastavljaju u svome zlu).


[1] sūra en-Neml, 14. ājet

[2] sūra el-Isrā’, 102. ājet

[3] sūra Qasas, 4. ājet

[4] sūra el-Beqare, 146. ājet

[5] sūra el-En’ām, 3. ājet

[6] hadis su zabilježili Muslim i ostali

[7] sūra el-Beqare, 32. ājet