Es-Selamu ‘alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.
Allah te nagradio za sav tvoj rad i trud u pozivanju i podučavanju ljudi u tewhid, puno sam naučio iz tvojih predavanja, samo su mi neke stvari nerazjašnjene po pitanju el wela’ wel bera’.
Znam da je kufr pomaganje nevjernika protiv muslimana, ali šta sa druženjem, razgovorom sa nevjernicima ukoliko nema muslimana/ne znam da li ima/ima ali su muslimanKE?;

  1. S obzirom da živim u inostranstvu, i idem u gimnaziju, 95%+ učenika su nevjernici, osim MOŽDA jedne albanke i par ostalih za koje nisam siguran. Od prije se družim sa par njih, a poslije islama ipak manje.
    Interesuje me gdje bi bile granice “prijateljevanja sa mušricima”, tj. da li sam griješan ako se družim, šalim/smijem sa njima, ako sjedim, jedem sa njima, itd.? Malo mi je čudno samo odvojiti se i sjediti sam u kabinetu, ipak su ljudi socijalna stvorenja.
  2. Isto tako ima dosta rafidija, pa izbjegavam govor o islamu uopšteno, osim iz eventualnog “podučavanja/da’we”, ili govoru o “zajedničkim” stvarima između ši’ja i sunija. Kad god se ismijava sunizam tj. islam samo napustim. Rafidije izbjegavam pa uglavnom sjedim sa drugim mušricima (kršćani) koje niti zanima islam, niti o njemu pričaju, pa pričamo o dunjalučkim stvarima, najmanje o vjeri (bilo čijoj). Da li prisustvovati ovakvim razgovorima u oba slučaja, ili se odvojiti od ovog prvog?
  3. Da li bi bilo haram par sati sedmično odigrati sa spomenutim mušricima koju “rundu” na video igricama ako se igrica bazira na fantaziji i uglavnom pucanju, dakle izmišljeno, nema forsirane golotinje i vulgarnosti, već radi “opuštanja” mozga neko vrijeme? Većinu slobodnog vremena ionako provodim slušajući predavanja, čitajući siru itd.
  4. Da li je nužno izjaviti tekfir (i kada se čuju riječi kufra – primjer; “Ya ‘Ali madad”), ili je dovoljno djelima i u srcu se “odvojiti” od mušrika, mrziti ih, ne nazivati im selam, itd.?
  5. Danas/jučer je bio nekakav “svjetski dan psihičkog zdravlja” i povodom toga su iznijeli štandove i dijelili hranu iz svakakvih kultura, zemalja. Da li bi bio griješan ako sam uzeo par puta ono što je halal, kolače i peciva?
    Halali ako je podugo, ne znam koga drugog da pitam, stalno imam šubhu “jesam li kafir zbog ovoga?”, skoro svakodnevno. Želim da uskladim ponašanje u školi i uopšteno sa islamom i umanjim što više moguće nepokornost Allahu, pa halali i ako su pitanja razočaravajuća.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Allah ti olakšao i nagradio te na svijesti o grijehu i na griži savjesti u ranoj mladosti, u takvom okruženju.

Ja često govorim o štetnosti i pogubnosti života na Zapadu.
Nedavno mi je stiglo pismo (na ruke, poštom) od jedne sestre koja ima toliko problema sa obavještajnim službama, kojoj presreću mailove i poruke, pa mi je morala napisati i poštom poslati pismo, nadajući se da će do mene stići. Pismo u kome mi zahvaljuje što smo ovdje zaklali ovcu i organizovali akiku za njenu unuku novcem koji nam je poslala u tu svrhu.

  1. Pitaš o (tako si se izrazio) granicama “prijateljevanja sa mušricima”, tj. da li si griješan ako se družiš, šališ/smiješ sa njima, ako sjediš, jedeš sa njima, itd.?
    Da, ljudi jesu socijalna stvorenja, ali to druženje i provođenje vremena ne smije biti u grijehu i štetiti tvom imanu.
    Pod izgovorom da su ljudi socijalna stvorenja nam nije dozvoljeno miješati se sa ženama, ali ni sjedeti sa muškarcima koji vrijeđaju islam i njegove propise ili govore o razvratu i nemoralu.
    Štaviše, druženje, boravak sa mušricima bi se trebao svesti na minimum sve i ako oni pričaju samo o dozvoljenim stvarima, ali su to ipak stvari od kojih nema nikakve koristi, čak ni za dunjaluk, a pogotovo nema za akhiret.
    Dakle, ako ćeš sa mušrikom razgovarati o nekom alatu jer ti treba da nešt uradiš sebi ili nekome pa to naplatiš, ili ćeš ga pitati za njegovo iskustvo sa određenim tipom kompjutera koji si namjeravao kupiti jer ti je potreban da radom na njemu zaradiš halal-novac ili pomogneš da’wu, dakle sve dok je u pitanju tema koja iako je dunjalučka ima neku korist, dozvoljeno je i normalno komunicirati sa čovjekom, bio mušrik ili musliman.
    Međutim, ako će se razgovor svesti na prepričavanje pregledanih filmova ili emisija, na komentar izgleda ili ponašanja poznanika ili prolaznika, na isprazno naglabanje o vremenu, sportu, politici ili nečemu još besmislenijem, temama koje i ako nisu zabranjene, jesu beskorisne, tada je takvo druženje pokuđeno ili zabranjeno, ma makar sagovornik bio i musliman; šta onda reći ako je mušrik?
  2. Napuštanje sijela na kome se ismijava islam (ili sunnizam) je svakako strogo naređeno i tada je bolje sjedeti sa kršćaninom i pričati o klimatskim promjenama, ili sa ateistom i pričati o Ligi šampiona, iako ni u tome nema nikakvog khajra.
    Tada je najbolje zaboraviti da je čovjek “socijalno biće“ i zabiti se u kuću, družiti se sa Kur’anom i islamskim knjigama; ako ni to, onda bar gledati halal-emisije tipa naučnog programa, emisije o historiji svijeta, geografiji, divljim životinjama,…
  3. Jednom sam odgovorio na slično pitanje o igranju video-igrica.
    Smatram to dangubljenjem, traćenjem vremena koje je tako važno i deficitarno.
    Razumijem da se ne može samo čitati i učiti, ali u pauzama učenja prije razumijem da čovjek šeta prirodom ili da gleda, kako rekoh, nešto od dozvoljenog sadržaja na YouTube-u nego da gubi vrijeme na igrice, posebno tim “umreženim“ igranjem.
    Dakle, online igranje video-igara smatram dodatno štetnim jer one imaju aspekt poistovjećivanja sa masom, udruživanja, upoznavanja, što sa sobom doprinosi većoj ovisnosti od igranja igrica.
    Naime, dok se nije pojavilo to online-igranje i dok se time nije otvorila mogućnost da budeš prvi u državi ili u regionu ili da bar svoj učinak upoređuješ sa postignućem ostalih danguba, da se sa ostalima koji su “tu“ prepireš ili udružuješ, nije bilo ovakve današnje ovisnosti gdje ima ljudi od pedeset godina (oženjeni ili ne) koji ne samo da kući igraju, već u internet (gaming) klubu provode sate i sate.
  1. Kada čujemo nečije riječi kufra, postupamo prema riječima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: “Ko od vas vidi loše (djelo), neka ga izmijeni (ukloni) svojom rukom; ako to ne može, onda jezikom; ako to ne može, onda srcem, a to je najmanji vid imana.“
    Iako je najmanji vid imana da se zlo samo srcem prezre, to je ipak njegova osnova!
    Ne dao Allah da srcem ne preziremo određeni grijeh koji vidimo/čujemo, pa makar bili u stanju da učinimo i više od preziranja srcem. Dakle, ne dao Allah da ne prezremo grijeh, pa makar ga ukorili ili čak uklonili.
    Dakle, ako čujemo riječi kakve si spomenuo, riječi širka, ako smo u stanju da to uklonimo (iskorijenimo, stanemo mu na put), ne trebamo se zadovoljiti samom kritikom.
    Ali, ako ga ne možemo spriječiti, a možemo to ukoriti, reći riječ protiv toga, verbalno se usprotiviti, ne trebamo se zadovoljiti samim preziranjem srcem.
    Ali, ako ga ne možemo ni spriječiti niti ukoriti (teoretski možemo i jedno i drugo, ali nemamo snage da to učinimo bez opasnosti za sebe, svoju bezbjednost, svoju čast, imetak i sl.), tada smo opravdani ako taj grijeh samo u srcu prezremo, a to je, kako vidjesmo, naslabiji vid imana. Naravno, taj minimum, taj prezir srcem ne smije da se “sretne“ sa osmjehom njima, sa ostankom tu sa njima i slično. Dakle, djelo koje prezireš i počinioci koje mrziš izbjegavaš, kloniš ih se.
    Tekfir počinilaca djela jasnog velikog kufra/velikog širka srcem je uslov našeg islama. Mušrike moramo tekfiriti tešrikom, tj. smatrati ih mušricima da bismo bili muslimani.
    Ali samo izricanje tekfira, obznana vjerovanja da su oni na širku jeste na nižem stepenu od toga.
    Nekada je to itekako potrebno, da’wetski korisno, a ako čovjek to može obznaniti može biti kriv i griješan, posebno ako prećutkivanjem njihovog tekfira stvara utisak da ih on smatra braćom muslimanima, pa još ako je učen šteta njegovog prećutkivanja je još i veća.
    Nekada je to obznanjivanje tekfira njih opasno, rizično, kada su oni na vlasti i položaju, kadri da muslimanu fizički naštete i sl., pa je tada musliman opravdan ako tekfir njih prećuti.
    Nekada javni tekfir njih može čak biti i kontraproduktivan, posebno ako ga izgovori neuki musliman, koji taj tekfir ne umije ni dokazati ni obrazložiti, a još ga izrekne usiljeno i nasilnički, bez edeba, uz uvrede i psovke, pa stvar koja je uzvišena (obznanjivanje svoje vjere i širka mušrika) postane stvar koja donese štetu da’wi tewhida.
    A nema sumnje da je najbolje naoružati se osnovom znanja koja je potrebna da čovjek brani i obrazloži svoje vjerovanje, pa sa time čim se ukaže prilika mudro mušricima obznaniti u kakvom su glibu i obznaniti im da nisu muslimani jer čine djelo ili govore riječi koje Allah nikome ne prašta.
  2. Jedenje hrane koju su pripremili nevjernici, a koja ne sadrži islamom zabranjene stvari (alkohol, svinjetinu, krv, strv, meso životinja koje je nepropisno zaklano i sl.) je po konsenzusu islamskih učenjaka dozvoljeno jesti. Učenjaci su dozvolili ne samo njihova jela uopšteno, već čak i jedenje hrane koja je spravljena povodom njihovh “blagdana“, s tim da su neki naglasili da je to dozvoljeno ako ne postoji opasnost utiska da musliman taj njihov povod podržava, opravdava ili sl.
    Dakle, AKO NE POSTOJI OPASNOST (ako to neće dovest do toga) da se stekne utisak da musliman odobrava povod pravljenja te hrane, dozvoljeno je pojesti čak i ono što su pripremili za svoje vjerske praznike.
    Tj. ako bi danas neko od nas naišao na jaje koje su oni ofarbali povodom svog “Uskrsa“, jedenje tog jajeta je dozvoljena stvar. Ponavljam, ako naiđeš na njega, jaje je jaje.
    Ali, ako ti ga kršćanin da, može biti pokuđeno ili zabranjeno UZETI GA a ne obznaniti mu da ti koriš povod farbanja tih jaja, UZETI GA ali ne i pojesti. Ako bi se stekao dokaz da si ti to jaje odbio ili ga vratio ili ga od sebe udaljio, a kasnije ga nasamo pojeo, nema nikakvog grijeha i svako ko bi to osporio je slijep i pored očiju.
    Govora učenjaka o tome da je dozvoljeno jesti hranu kršćana je napretek.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.