PITANJE:
Zanima me ima li sta sporno ako autom prolazimo pored mezara i u autu nazovemo selam umrlima i to tiho?

ODGOVOR:
U tome nema ništa sporno, znajući da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, to činio i nas podučio da činimo isto.

On je, dakle, mrtvima nazivao selam prolazeći pored kaburova (groblja), time nas podučivši da i mi to činimo, kako god prolazili pored njih: pješice, na jahalici (konju, devi,…) ili danas na savremenim sredstvima prijevoza (na biciklu, motociklu, u autu, autobusu, vozu…).

Ono što može biti sporno jeste nazivanje selama mrtvima ukopanima u grobljima onih koji su se pripisivali islamu (a živjeli su u vremenu širka i neznanja, ili u vremenu opšteg ateizma i neklanjanja namaza), pa se musliman može upitati da li im i zašto im nazivati selam ako je osnova da je među njima tewhid bio nepoznat i stran.
Međutim, ako musliman koji ima ispravnu akidu (i nevjernikom smatra svakog ateistu, mušrika i neznalicu o tewhidu) ipak stanovnicima takvih grobalja i nazove selam, ni oko toga ne treba praviti problem i razdor jer u samoj dovi koju je sunnet učiti i njome mrtve poselamiti postoji rečenica koja i to može opravdati.
Naime, dova glasi:
السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ أَهْلَ الدِّيَارِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ وَالْمُسْلِمِينَ وَإِنَّا إِنْ شَاءَ اللَّهُ لَلَاحِقُونَ أَسْأَلُ اللَّهَ لَنَا وَلَكُمْ الْعَافِيَةَ
“Neka je na vas selam, o vjernici i muslimani među stanovnicima ovih domova (grobova). I mi ćemo se, inša’Allah, vama pridružiti. Molim Allaha za dobro (oprost i mir) i nama i vama.“ (hadith bilježi imam Muslim u svom “Sahihu“, br. 975)
Na ovaj način se musliman “ogradio“ i nije se obratio svakome ko je tu ukopan (u šta god da je vjerovao i na čemu god da je umro), već je nazvao selam i proučio dovu samo mrtvima koji su muslimani, vjernici, a kojih može imati ukopanih u svakom groblju.

A što se tiče tvog dijela pitanja da li se to (upućivanje dove) može činiti tiho, to jeste ispravan način upućivanja dove.
Ne kažem da je jedini ispravni način to činiti tiho, već da je to ponajbolje tako činiti. Iako se možemo moliti u sebi, nekada i ne mrdajući usnama jer Allah svačije želje i misli, ipak je najispravnije to činiti naglas ali tiho, između učenja u sebi i podizanja glasa u tome.

Uzvišeni nam je poručio:
ادْعُوا رَبَّكُمْ تَضَرُّعًا وَخُفْيَةً إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ
“Dovite Allahu (molite Ga i prizivajte) ponizno i tiho. On ne voli one koji mjere prelaze.“ (sura el-A’raf, 55. ajet)
Neki su riječ (khufjeh) preveli kao “u sebi“, ali je precizniji prijevod “skriveno, tajno, potajno“ što ne mora nužno značiti “u sebi“ već prije “tiho“.

Ovo je potvrđeno i Allahovim riječima o Zekerijjau, ‘alejhis-selam:
إِذْ نَادَىٰ رَبَّهُ نِدَاءً خَفِيًّا
“Kada je Gospodara pozvao (zamolio, dovio Mu) tihim pozivom (tiho).“ (sura Merjem, 3. ajet)
I oni koji su prijašnju riječ preveli kao “u sebi“ ovdje su njenu izvedenicu (khafijja) morali prevesti kao “tiho“ (tj. nisu je preveli “u sebi“, jer bi bilo čudno da je on u sebi pozvao Allaha).

Ovo je potvrđeno i praksom i preporukom Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem, koji je ukorio, ispravio i podučio svoje ashabe koji su na jednom putovanju podigli glasove u dovi, rekavši im:
أَيُّهَا النَّاسُ ارْبَعُوا عَلَى أَنْفُسِكُمْ، فَإِنَّكُمْ لاَ تَدْعُونَ أَصَمَّ وَلاَ غَائِبًا، وَلَكِنْ تَدْعُونَ سَمِيعًا بَصِيرًا
“O ljudi! Suzdržite se, jer vi ne dozivate (molite) ni gluhog ni odsutnog, već dozivate (molite) Onog Koji sve čuje i Koji sve vidi.“ (hadith bilježi imam el-Bukhari u svom “Sahihu“, br. 6384).

Dakle, iako se može doviti u sebi i iako ima trenutaka u kojima se i glas u dovi može podići (npr. u telbiji), osnova je da dovu treba činiti tiho, kao pri učenju Kur’ana, da čovjek čuje sam sebe dok uči (dovi).

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.