NAVOĐENJE IDŽMĀ’A (KONSENZUSA)O KUFRU VLADARA KOJI SUDE PO ONOME ŠTO ALLĀH NIJE OBJAVIO

‘AbdulQādir bin ‘Abdul’Azīz

U vezi ilustracije prvih (ljudi) među onima koji pripadaju islāmu, a koji su upali u mijenjanje šerī’ata

Zaista, je iz onoga što je spomenuto o sebebu (povoda) objavljivanja Allāhovih Riječi:

وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ

”A oni koji ne sude po onome što je Allāh objavio, pravi su nevjernici” [2] ,

…je jasno da su se Židovi okrenuli od propisa Allāha Uzvišenog o kamenovanju na smrt oženjenog bludnika, uvođenjem drugog propisa kao zamjenu za njega. Ovaj izmišljeni propis je postao zakon koji je primjenjivan među njima.

Od onih koji pripadaju islāmu, prvi koji su u ovo upali su bili Tatari, na kraju 7. hidžretskog stoljeća, kao što je rekao šejh Ahmed Šākir, Allāh mu se smilovao:

”Da li je, međutim, dozvoljeno u Allāhovom šerī’atu da se u muslimanskim zemljama sudi zakonom koji je uzet iz zakona nevjernika bezbožničke Evrope?”

Dok nije rekao:

”Zaista, muslimani nikada nisu bili iskušani time – koliko poznajemo njihovu historiju – izuzev u tom periodu, eri Tatara, koji je bio jedan od najgorih perioda tlačenja i mračnjaštva.” [3]

I bilo je kao što je on rekao, zaista.

Što se tiče Tatara i njihovog prihvatanja islāma, to se dogodilo nakon njihove invazije na Bagdād 656. hidžretske godine pod vođstvom Hulagua, dok su oni bili mušrici (mnogobošci). Prva osoba među njima koja je primila islām je bio kralj Ahmed ibn Hulagu 680. hidžretske godine. [4]

Potvrda njjihovog prihvatanja islāma se pojavljuje i u pitanjima postavljenim šejhul-islāmu Ibn Tejmijji, Allāh mu se smilovao. Spomenuto je u jednom od pitanja:

”Šta faqīhi, imāmi vjere kažu o ovim Tatarima koji su prodrli 699. i učinili ono što su učinili, do te mjere da su i ubijali muslimane?”

– sve dok nisu rekli –

”…i uprkos tome što su oni izjavljivali pripadnost šehādetu i nezakonitost borbe protiv njihovih ratnikā, zbog islāma kojeg su oni izjavljivali da slijede.” [5]

Također je spomenuto u drugom pitanju:

”Šta uvaženi učenjaci kažu o ovim Tatarima koji su provaljivali u Šām s vremena na vrijeme, izgovarajući šehādet, pripadajući islāmu i ne ostajući na kufru na kome su sprva bili?” [6]

Ovo se tiče njihove pripadnosti islāmu.

A u vezi njihovog suđenja po onome što Allāh nije objavio, dok su tvrdili da su muslimani, ono je opisano riječima Ibn Tejmijje, u njegovom opisu Tatara u njegovim ”Fetwama”, gdje je on rekao:

”U suđenju među sobom, oni se ne pokoravaju Allāhovom zakonu. Naprotiv, oni sude stvarima koje su sami izmislili, i koje su nekada podudarne sa islamom, a nekada suprotne njemu.” [7]

Ibn Kethīr je rekao:

”Slično tome, Tatari su sudili u skladu sa kraljevski orijentisanom politikom koja je bila uzeta od njihovog kralja Džingis Kana, [8] koji je za njih izmislio el-Jāsiq, što je naziv za knjigu sastavljenu od propisa koje je on uzeo od nekoliko zakonodavstava od Židova i kršćana i islamskog milleta (vjere) i drugih mimo njih. A u njemu su također i nekoliko propisa koje je on uzeo iz svojih sopstvenih strasti i prohtjeva, tako je to postalo slijeđeno zakonodavstvo među njegovim sljedbenicima, [9] koje su oni stavili ispred hukma (sūda) Allāha i sunneta Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Stoga, ko god ovo učini, onda je on kāfir protiv koga se wādžib (obavezno) boriti sve dok se ne vrati hukmu Allāha i Njegovog Poslanika, tako da on ne sudi po drugome ni po pitanju velike ni po pitanju male stvari. ” [10]

Dakle, ovo je zaista bilo prvi put u muslimanskoj historiji da narod koji pripada islāmu sudi po nečemu drugom, mimo Allāhovog šerī’ata. Tako je to bila jedna nesreća, kojoj nije bilo premca. U svakom slučaju, Ibn Tejmijje i Ibn Kethīr su izdali fetwe po tom pitanju i naveli idžmā’ (konsenzus) o kufru onoga ko ovo učini.

Što se tiče stava Ibn Tejmijje, to su njegove riječi u njegovim ”Fetwama” u vezi Tatara:

”A u vjeri (islāmu) je opšte poznato i idžmā’ (konsenzus) je svih muslimana da ko god dozvoli slijeđenje vjere mimo vjere islāma ili šerī’at mimo šerī’ata Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem, on je kafir. A njegov kufr je poput kufra onoga koji vjeruje u jedan dio Knjige (Qur’āna), a ne vjeruje u njen drugi dio, kao što Allāh Uzvišeni kaže:

إِنَّ الَّذِينَ يَكْفُرُونَ بِاللّهِ وَرُسُلِهِ وَيُرِيدُونَ أَن يُفَرِّقُواْ بَيْنَ اللّهِ وَرُسُلِهِ وَيقُولُونَ نُؤْمِنُ بِبَعْضٍ وَنَكْفُرُ بِبَعْضٍ وَيُرِيدُونَ أَن يَتَّخِذُواْ بَيْنَ ذَلِكَ سَبِيلاً أُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ حَقًّا وَأَعْتَدْنَا لِلْكَافِرِينَ عَذَابًا مُّهِينًا

”Oni koji u Allāha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allāha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.” [11] [12]

Naknadno, na drugim mjestima u svojim ”Fetwama”, šejhul-islam Ibn Tejmijje je spomenuo idžmā’ o kufru onoga koji sudi po zakonima koji u sebi sadrže dozvoljavanje harāma i zabranjivanje halāla, ili ukidanje naredbi i zabranu šerī’ata, a sve ove karakteristike se odnose na današnje zakone.

Dio ovoga je u njegovim riječima, Allāh mu se smilovao:

”I kad kod čovjek ohalāli harām, oko kojeg postoji saglasnost da je harām, ili zabrani halāl, oko kojeg postoji saglasnost da je halal – on je kāfir (nevjernik) po idžmā’u (konsenzusu) feqīha (učenjakā islamskog prava).” [13]

On je također rekao:

”Poznato je da ko god ukine naređivanje i zabranjivanje sa kojim je Allāh slao Svoje poslanike – on je kāfir po konsenzusu muslimana, Židova i kršćana.” [14] 

A što se tiče fetwe Ibn Kethīra, u kojoj je on naveo konsenzus o kufru onoga ko sudi onime što Allāh nije objavio, ona je sadržana u njegovim riječima:

”Pa ko god ostavi mudri šerī’at koji je objavljen Muhammedu sinu Abdullāhovom, pečatu vjerovjesnika, i ode drugom derogiranom zakonu po presudu – on postaje kāfir. Pa šta onda reći za onoga koji ide el-Jāsiqu za presudu i njemu daje prednost (nad šeri’atom Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem)? Ko god ovo učini – postaje kāfir po konsenzusu muslimana. Uzvišeni je rekao:

أَفَحُكْمَ الْجَاهِلِيَّةِ يَبْغُونَ وَمَنْ أَحْسَنُ مِنَ اللّهِ حُكْمًا لِّقَوْمٍ يُوقِنُونَ

Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allāha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? [15]

Uzvišeni je također rekao:

فَلاَ وَرَبِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” [16]

Istinu je rekao Uzvišeni Allāh.” [17]

Zaista, spomenuto je – u djelu ”Criticism of Er-Risāle Allimannije” na kraju istraživanja o vjerovanju – da je idžmā’ argument, i da, kada je dokazano da je idžmā prenešen vjerodostojnim lancem i da nije poznat nijedan od učenjaka da mu je protivrječio, idžmā’ je obavezujući dokaz. Također, nije ga dozvoljeno ukinuti ili ga mijenjati. [18]

Stoga je idžmā’ o kufru onoga koji sudi po onome što Allāh nije objavio – koji su naveli Ibn Tejmijje i Ibn Kethīr – za nas obavezujući dokaz i nezavisni argument na koji se pozivamo u svojim fetwama u pogledu kufra današnjih vladara koji vladaju ljudskim zakonima.

Štaviše, idžmā’ o ovom pitanju se desila samo u doba Ibn Tejmijje (728. hidžretske) i Ibn Kethīra (774. hidžretske), jer se ovo pitanje javilo u njihovo vrijeme i nikada prije njih.

Slično ovome je bilo pitanje stvorenosti Qur’āna, koje se javilo u vrijeme Ahmeda ibn Hanbela. Tada je utemeljen idžmā’ ehlis-sunneta da je Qur’an Allāhov Govor, da nije stvoren i da je svako ko kaže da je stvoren – kāfir.

Međutim, fetwa o suđenju ljudskim zakonima se ne prenosi ni od koga od ashaba, jer se ovo pitanje nije javilo u njihovo vrijeme.

Ovo vam pokazuje da su fetwe na nova pitanja uzete od učenjaka njihovog vremena.

Skretanje pažnje na važnu razliku između Tatara i današnjih vladara

Neki od onih koji polemišu u korist tāgūtā vladara su izjavili da nije prikladno fetwe Ibn Tejmijje i Ibn Kethīra u vezi Tatara primjeniti na današnje vladare, jer su Tatari bili mušrici.

Ali ovo je pogrešno, jer zapravo, iz onoga što je navedeno postalo vam je jasno da su Tatari prigrlili islām, ali su zadržali suđenje drugim zakonom, mimo šerī’ata. A ta situacija je potpuno istovjetna stanju današnjih vladara. Stoga, i status današnjih vladara je kao status Tatara, jer je i njihova situacija kao i njihova.

U dodatku na to, istina je to da su današnji vladari u većem kufru i zabludi od Tatara. Ovo stoga što Tatari, iako su zauzeli nekoliko muslimanskih zemalja, poput Horosana, ‘Irāqa i ponekad Šām, u tim zemljama nisu nametali vladanje njihovim ljudskim zakonom (el-Jāsiqom). Naprotiv, oni su njime (el-Jāsiqom) vladali među sobom, dok je suđenje među muslimanima ostajala u saglasnosti sa šerī’atskim pravilima. A što se današnjih vladara tiče, oni su muslimanima nametnuli da sude ovim kāfirskim zakonima.

Što se tiče onoga što ilustruje da je suđenje po el-Jāsiqu ostalo ograničeno samo na Tatare i da nije prelazilo na sve muslimane, to je potvrđeno riječima Ibn Tejmijje u pogledu njih:

”U suđenju među sobom, oni se ne pokoravaju Allāhovom zakonu.” [19]

To se također nalazi i u riječima Ibn Kethira:

”Slično tome, Tatari su sudili u skladu sa kraljevski orijentisanom politikom koja je bila uzeta od njihovog kralja Džingis Kana, koji je za njih izmislio el-Jāsiq….”,

do njegovih riječi:

…tako je to postalo slijeđeno zakonodavstvo među njegovim sljedbenicima (potomcima).” [20]

Na ovaj način, riječi Ibn Tejmijje:

”…u suđenju među sobom

…i riječi Ibn Kethīra:

…tako je to postalo slijeđeno zakonodavstvo među njegovim sljedbenicima (potomcima)…

…pokazuju da je vladanje el-Jāsiqom bilo samo za narod Tatara i da ga oni nisu nametali muslimanima u zemljama koje su osvojili.

Zaista, šejh Ahmed Šākir je ukazao na ovu razliku riječima:

”Jeste li vidjeli ovaj snažni opis hāfidha Ibn Kethīra – u osmom hidžretskom stoljeću – o tom ljudskom zakonu, izmišljenom od strane neprijatelja islāma, Džingis Kāna? Zar ne vidite da on opisuje situaciju muslimana današnjice, u četrnaestom hidžretskom stoljeću? Izuzev jedne razlike na koju smo prije ukazali, a to je da je to bilo za vrijeme određene grupe njihovih vladara, koji su brzo bili uništeni. Tada su se oni izmiješali sa muslimanskim ummetom, i posljedice onoga što su oni uradili su bile uklonjene. Onda su muslimani danas u još goroj potlačenosti i mračnjaštvu nego tada. Ovo je zato što su današnji muslimani umiješani u zakone koji su suprotni šerī’atu i koji su slični tom el-Jāsiqu.” [21]

Činjenica da je u to vrijeme suđenje među muslimanima (u zemljama koje su Tatari osvojili) ostalo u saglasnosti sa propisima islāma je potvrđena pismom poslatim od strane vladara Tatarā, Gazana njegovom namjesniku u vladanju nad zemljom Šāma, SejfudDīnu Qajbaqu. To pismo je čitano sa svih mimbera u Damasku 699. hidžretske godine, a to je godina u kojoj je Ibn Tejmijje bio upitan za fetwu u vezi njih, kao što je već spomenuto. U tom pismu Qazan je napisao:

Emīr SejfudDīn se mora bojati Allāha u svojim odlukama, bojati Ga se u svojim opozivima i presudama, uzvisivati sunnet… I neka se on osloni na savjetovanje u cilju prevednosti i nepristrasnosti i neka uzme u obzir mišljenje bogobojaznih ljudi iz naroda. Također, neka izvrši kaznu nad svakim nad kim se mora izvršiti, i neka ukloni ruke dhulma sa svakoga kome se dhulm čini.” [22]  

Štaviše, u vezi opisa stanja u ovim zemljama za vrijeme tatarske okupacije, Siddīq Hasan Kān je rekao:

”Što se tiče zemlje na čijem su čelu vladari nevjernici, obaveza je u njoj, također, ustanoviti džumu i Bajram (namāz), a vladanje je – suđenjem zakonom muslimanā. Doista, učenjaci se slažu, bez razilaženja, da su ove zemlje prije tatarske invazije bile sastavni dio islamskih zemalja. I nakon njihove kolonizacije, edhān, džuma-namāz, namāz u džemā’atu i suđenje po šerī’atu su bili na snazi, a fetwe učenjaka su se širile, ne bivajući zabranjene od strane njihovih kraljeva.” [23]      

Da zaključimo:

Suđenje po šerī’atu u zemljama muslimana koje su Tatari okupirali je historijski dokazano. I to je ono što vam pokazuje da su današnji vladari, koji nameću zakone kufra na muslimane, uistinu u većem kufru i zabludi nego Tatari tada, i da je razlog zbog kojeg su izdate fetwe Ibn Tejmijje i Ibn Kethīra o kufru Tatara, fetwe koje su još jače primjenjive na današnje vladare.


[1] Ova studija je preuzeta iz knjige nazvane ”El-Džāmi’ fit-Tālebil-‘Ilm eš-Šerīf”, od ‘AbdulQādira bin ‘Abdul’Azīza, 2. tom, str. 880-882, drugo izdanje, dhul-hidždže 1415. hidžretske godine 

[2] sūra el-Mā’ide, 44. ājet

[3] ”Umdetut-Tefsīr”, 4. tom, 173. str.

[4] Vidi knjigu Wathāiqul-hurūbus-salībijje wel-gazwil-maghūl od dr. Muhammed Mahir Hamadah, strana 8., izdanje Muasesetur-Risāla, 1986.

[5] Medžmūul-fetāwā, 28. tom, 501. i 502. str.

[6] Medžmūul-fetāwā, 28. tom, 509. str.

[7] Medžmūul-fetāwā, 28. tom, 505. str.

[8] Džingis Kān je bio djed Hulagua, koji je napao Bagdād

[9] jezički: ”sinovima”

[10] Tefsīr Ibn Kethīr, 2. tom, 67. str.

[11] sūra en-Nisā’, 150. i 151. ājet

[12] Medžmūul-fetāwā, 28. tom, 524. str.

[13] Medžmūul-fetāwā, 3. tom, 267. str.

[14] Medžmūul-fetāwā, 1. tom, 106. str.

[15] sūra el-Mā’ide, 50. ājet

[16] sūra en-Nisā’, 65. ājet

[17] El-bidāje wen-nihāje, 13. tom, 119. str., u govoru o događajima 624. hidžretske godine u svojoj biografiji Džingis Kāna

[18] Vidi: Irshādul-Fuhal od eš-Šewbana, 67. str. i Sheshut-Talwah od et-Taffazanija, 2. tom, 61. str.

[19] Medžmūul-fetāwā, 28. tom, 505. str.

[20] Tefsīr Ibn Kethīr, 2. tom, 67. str.

[21] Umdetut-Tefsīr, 4. tom, 173. i 174. str.

[22] Citat iz Wathāiqul-Hurūb es-Salībijje wel-gazwil-maghūl, od dr. Muhammed Mahir Hamadaha, 403.-406. str., izdanje Muasesetur-Risāle, 1986. godina

[23] El-Ibreh mimmā džāe fil-gazwi weš-šehādeti wel-hidžre, od Siddīq Kāna, str. 232., izdanje El-kutub el-ilmijje, 1405. godine hidžretske