PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu akhi imam jedno pitanje za tebe ako možeš da mi ga malo pojasniš.
Ako nije grijeh da uzimamo znanje od mušrika, da smo u nekim školama Kur’an, hifza i slično, kojima upravljaju mušrici, zašto je onda grijeh da klanjanjamo namaz za mušrikom?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Od tekfira pojedinca (smatranja njega nemuslimanom) zavisi mnogo propisa.
Te propise sprovodimo na osnovu našeg vjerovanja u iman ili kufr tog pojedinca.

Pa kada čovjeka smatramo nemuslimanom (nevjernikom), nama je zabranjeno jesti meso životinje koju je on zaklao, stupiti u brak sa njim (da se djevojka muslimanka uda za takvoga, a da se musliman oženi takvom, sa izuzetkom kršćanke i Jevrejke), uzeti ga za welijja (bliskog prijatelja), klanjati namaz za njim (kao imamom), reći mu “Jerhamukellah” nakon što kihne, dati mu prisegu (priznati njegovu vlast ako je imam, namjesnik, emir, khalifa), priznati njemu wilajet nad ženskim članovima porodice, muslimankama (ne prositi ih od njega), klanjati namaz njemu (dženazu), doviti da mu Allah oprosti nakon što je umro takav,…

A wilajjet (davanje, priznavanje autoriteta, vlasti) je krupna stvar i pripada samo muslimanu.
Muslimanu nije dozvoljeno da wilajet prizna nevjerniku nad njegovim sopstvenim kćerima muslimankama, niti je dozvoljeno priznati mu wilajet u dunjalučkim poslovima kakvi su vođstvo u borbi, a kamoli da on muslimane predvodi u tako važnoj stvari, tako bitnom ‘ibadetu kakav je namaz.

O važnosti uloge imama u džema’atu nam govori i to da je imam (kako stoji u sahih hadithu) “postavljen da se slijedi”, te da ga je strogo zabranjeno preticati u namazu, te činjenica da greška klanjača za imamom ne zahtijeva sehwi-sedždu (već to “spada” na imama, tj. ako muktedija za imamom nije siguran da li klanja 3. ili 4. rekat, neće se na to obazirati), a greška imama zahtijeva činjenje sedžde cijelog džema’ata, kao i činjenica da su neki učenjaci (iako je to slabije mišljenje) stava da muktedija za imamom uopšte ne treba ništa učiti u namazu (jer je učenje imama – njegovo učenje). Ponavljam, ovo posljednje je slabije mišljenje, ali ga navodim samo da se shvati veličina uloge imama.
Zbog svega spomenutog, muslimanu nije dozvoljeno da klanja namaz za imamom mušrikom/kafirom, a ako ga u nekoj situaciji slabosti i bude klanjao, taj namaz mora smatrati nevalidnim i obnoviti ga.

Sa druge strane, ne postoji jasan dokaz da je učenje vjere od nevjernika zabranjeno, posebno u stanju darure (prinude, nužde).
A darura je već i samo stanje da musliman oko sebe praktično nema načina i učenog čovjeka muslimana od koga bi učio vjeru, pa je prinuđen da uči od mušrika.
I tada to može biti sporno, obzirom na to šta tačno od njega uči, koje discipline islamskih nauka (da li one u kojima mu mušrik može “protnuti” nešto od svoje zablude), te koliko je musliman prethodno naučio da bi se sačuvao zablude koju bi mu predavač mušrik mogao pokušati “servirati”,…

Ali, u stanju kada musliman zaista nema pred kim od muslimana učiti, ako se prethodno “naoružao” znanjem potrebnim da sačuva svoje vjerovanje, ako znanje koje od mušrika uči nije iz akide, već su to stvari koje su kod tog mušrika ispravne (npr. fikh, mustalahul-hadith, historija islama, arapski jezik, Kur’an, njegov hifdh i tedžwid…), ako za njim ne klanja namaze nakon dersa (pa se to često desava i on tako klanja za mušrikom, pa kući mora obnavljati te namaze), inša’Allah da tada musliman nije griješan ako tamo uistinu ide zbog traženja znanja.
Ovdje nisam govorio o odlasku negdje na višemjesečno ili višegodisnje učenje, gdje će musliman biti izložen stanju u kome će imati problema da nađe halal meso, gdje će stotine i hiljade puta biti iskušan da klanja za mušrikom ili da se krije, da ćuti i skriva svoje vjerovanje ponižavajuci se na taj način.

A ako neko i dalje osporava samo učenje (nečega iz ove vjere) od nekoga ko je mušrik, pa ko je taj koji je sve što zna naučio isključivo od muwehhida? Ko je taj ko ništa od onoga što ispravno zna nije naučio od mušrika? To ne mora biti sjedenjem pred njim, jer govorimo o “sticanju znanja pred nemuslimanom”, već u to spada i učenje i pamćenje i okorištavanje od onoga što se pročitalo, a napisao je učenjak koji je imao neko kufr uvjerenje, ili okorištavanje od onoga što se pogledalo ili čulo od snimljenih predavanja, a ispričao je učenjak, šejkh ili da’ija koji (u nekom pitanju) čini širk, i sl.
Tvrdim da nema onoga ko je sve što zna naučio od muslimana, muwehhida.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.