PITANJE:

Esselamu alejkum. Na jednoj hutbi si govorio o nagradi za odlazak u dzemat. Kako da takvu nagradu stekne onaj ko zivi u gradu u kome nema muvehida osim njega?

ODGOVOR:

We ‘alejkumus-Selam.

Poznato je da je nagrada za namaz obavljen u džematu 25 do 27 puta veća negoli nagrada za pojedinačno obavljen namaz (klanjajući sam, bez džemata).

A što se tvog pitanja tiče:

PRVO:

Musliman se mora potruditi da živi u mjestu gdje može obavljati namaz u džematu. 

Treba se truditi da se u takvo mjesto preseli, da se tamo pokuša zaposliti ili naći neki drugi način da se tamo može nastaniti i imati izvor prihoda, da bi boravio u mjestu gdje može obavljati namaz u džematu.

DRUGO:

Međutim, ako se iz određenih razloga tamo ne može preseliti ili već živi u mjestu gdje postoji džemat ali iz određenih (opravdanih) razloga ne može obavljati namaz u njemu, muslimanu preostaje da sve učini da to nadomjesti, ispoljavajući svoju vjeru, a na to upućuju sljedeći dokazi:

1) Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem:

إِنَّمَا الأَعْمَالُ بِالنِّيَّاتِ، وَإِنَّمَا لِكُلِّ امْرِئٍ مَا نَوَى

“Zaista su djela (tj. vrijednuju se) po namjerama, i zaista je svakom čovjeku (tj. pripada mu) ono što je (tim djelom) namjerio” (hadith bilježi imam el-Bukhari, br. haditha 1).

Musliman mora željeti namaz u džematu, namjeravati da ga obavlja i truditi se na tom putu, pa ako ga nešto i onemogućava, da se nada da će imati nagradu tog djela.

2) Allahov Poslanik Ibrahim, ‘alejhis-salatu wes-selam, je u određenom periodu svog života bio jedini (muškarac) vjernik na Zemlji. Kasnije mu se pridružio Lut, ali je i on (Lut) onda u svom narodu bio usamljen u vjerovanju. 

A obojica su klanjali namaz, za to imamo potvrdu i u ajetu i hadithu. 

U ajetu se o Isma’ilu, ‘alejhis-selam, kaže:

اذْكُرْ فِي الْكِتَابِ إِسْمَاعِيلَ ۚ إِنَّهُ كَانَ صَادِقَ الْوَعْدِ وَكَانَ رَسُولًا نَّبِيًّا * وَكَانَ يَأْمُرُ أَهْلَهُ بِالصَّلَاةِ وَالزَّكَاةِ وَكَانَ عِندَ رَبِّهِ مَرْضِيًّا

“I spomeni u Knjizi Isma’ila: ispunjavao je (dato) obećanje i bio je poslanik, vjerovjesnik. Naređivao je svojoj porodici namaz i zekat…” (sura Merjem, 54. ajet)

A svakako da je Isma’il namaz naslijedio od svog oca Ibrahima, također poslanika.

A dokaz iz haditha je u riječima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, koji je rekao:

“Nama poslanicima je naređeno da požurimo sa iftarom, da odgodimo sehur (do posljednjeg vremena) i da u namazu stavljamo desnu ruku po lijevoj” (hadith bilježi imam Malik u “El-Muwetta”, 1/473, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn ‘AbdulBerr, Es-Sujuti, El-Hejthemi i El-Albani).

Dakle, ne samo da su svi poslanici klanjali, već su svi oni stavljali desnu po lijevoj ruci u namazu.

A da li je svima njima bio naređen namaz u džematu? 

I da li im je bila obećana mnogostruko uvećana nagrada za namaz u džematu u odnosu na pojedinačni namaz? 

I posebno: Kako su namaz u džematu mogli obavljati poslanici koji su bili garibi (usamljenici), poput Ibrahima, Luta (‘alejhimes-salatu wes-selam) i drugih? 

A ipak, i pored nemogućnosti toga, Allah kaže:

إِنَّ إِبْرَاهِيمَ كَانَ أُمَّةً قَانِتًا لِّلَّهِ حَنِيفًا وَلَمْ يَكُ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

“A Ibrahim je bio ummet (narod), pokoran Allahu, monoteist i nije bio od mnogobožaca” (sura en-Nahl, 120. ajet).

Iako su neki ovu riječ “ummet” preveli ili protumačili kao “predvodnik”, ona neprevedena i dalje glasi “ummet”, a još ju je Mudžahid (rahmetullahi ‘alejh) protumačio kako doslovce i jeste, tj. da je sam Ibrahim bio čitav ummet, tj. da je bio jedini musliman i vrijedio kao čitav jedan narod. 

A, ponavljam, itekako da nije mogao klanjati namaz u džamatu.

3) Također, mnogi Allahovi poslanici nisu imali prilike učestvovati u borbi na Allahovom putu, štaviše ni stopala svoja na tom putu uprašiti, pa i pored toga imaju veći status, nagradu i mjesto kod Allaha nego svaki šehid.

Pa i nakon objave Kur’ana i smrti Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, bilo je mnogih velikih učenjaka koji se nisu borili na Allahovom putu, ali su ummetu doprinijeli više nego mudžahidi i bolji od njih su samo oni učenjaci koji su, uz svoje znanje i da’wu, bili i mudžahidi.

Dakle, jeste Abdullah ibn Mubarek sa pravom ukorio Fudajla ibn ‘Ijjada za neučestvovanje u borbi i bolji je od njega (Ibn Mubarek od Fudajla), ali to ne znači da je od njega bio bolji i svaki neuki borac. 

Zar je svaki (neuki) borac (bio) bolji od imama Ahmeda? 

Dakle, poenta je truditi se koliko čovjek može, da što više stremi khajru, pa će nekada izostanak nekog izvora nagrada (činjenja nekih dobrih djela) nadomjestiti drugim izvorom.

4) Da se nekim djelima mogu nadomjestiti druga i steći nagrade govore i riječi selefa koji su govorili: ”Ebu Bekr vas nije nadmašio vrlinom mnogo posta i namāza, već, naprotiv, zbog nečega što se ukorijenilo u njegovom srcu.” 

Dakle, nakon Ebu Bekra je bilo i biće ljudi koji više od njega klanjaju i poste, ali nikada neće dostići njegov stepen.

Neko će reći “jer je on ashab”, da!, ali i zbog njegove istinoljubivosti, spremnosti na žrtvu, pravednosti, takwa, tewekkula, te mnogih drugih srčanih ‘ibadeta.

5) O mogućnosti sticanja mnogo nagrada u određenim vremenima govore i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem:

فَإِنَّ مِنْ وَرَائِكُمْ أَيَّامًا الصَّبْرُ فِيهِنَّ مِثْلُ الْقَبْضِ عَلَى الْجَمْرِ لِلْعَامِلِ فِيهِنَّ مِثْلُ أَجْرِ خَمْسِينَ رَجُلاً يَعْمَلُونَ مِثْلَ عَمَلِكُمْ

“A zaista su pred vama (nakon vas će doći) dani u kojima će strpljenje (na činjenju dobra) biti poput držanja za žeravicu, a u njima (tim danima) će počinilac (dobra) imati nagradu sličnu nagradi pedeset ljudi koji čine djelo poput vašeg.” 

قِيلَ يَا رَسُولَ اللَّهِ أَجْرُ خَمْسِينَ رَجُلاً مِنَّا أَوْ مِنْهُمْ قَالَ ‏”‏ لاَ بَلْ أَجْرُ خَمْسِينَ مِنْكُمْ

“Bi rečeno: ‘Allahov Poslaniče, (imaće takav tada) nagradu pedeset ljudi od nas (ashaba) ili od njih (tj. pedeset svojih savremenika)?’ Rekao je: ‘Ne, već nagradu pedeset od vas’ ” (Et-Tirmidhi, br. haditha 3058 i Ebu Dawud, br. haditha 4341, hadith je hasen, a po nekima sahih). 

6) Vjerodostojno je prenešeno da je pred neku od bitaka prišao neki naoružan čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, i upitao ga (o sebi) da li da prihvati islam ili da se bori (tj. na strani muslimana), na što mu je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, odgovorio: “Prihvati islam, pa se onda bori”! 

Čovjek je prihvatio islam pa se borio i poginuo je, nakon čega je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, o njemu rekao:   

عَمِل قليلاً وأُجر كثيراً

“Uradio je malo, a nagrađen je mnogo!” (hadith je muttefekun ‘alejhi, bilježe ga i el-Bukhari, br. haditha 2808 i Muslim, br. haditha 1900). 

Tj. bio je musliman sahat ili dva, nije stigao klanjati nijedan namaz, postiti nijedan dan, platiti zekat, učiti Kur’an, dati sadaku,… a zbog svoje spremnosti na žrtvu je nagrađen džennetom.

Naravno, ovo ne znači da je neklanjač – musliman i da onaj ko umre a nije klanjao namaz može biti opravdan i biti džennetlija. 

Ne, već nam je svima jasno da bi ovaj čovjek, nakon što je bio spreman da pogine za islam, da je preživio bitku svakako klanjao svih pet namaza, postio, davao zekat i sadaku, učio Kur’an,… Ali sam ja ovo naveo samo kao primjer kako čovjek nečime (srčanim ‘ibadetima, te riječima i djelima) može nadoknaditi nešto drugo. 

Pa kao što se zna da bi ovaj čovjek (koji je učinio veliko djelo kakvo je šehadet/pogibija) klanjao da je samo imao prilike (da je preživio bitku), tako neka i onaj ko nije u stanju klanjati džumu ili namaz u džematu čini druga dobra djela kojima će pokazati (iako Allah već zna njegovo stanje i njegovu iskrenost) da bi klanjao te namaze da je u prilici.

ZAKLJUČAK:

Dakle, najprije se potruditi obavljati namaze u džematu (dnevne namaze i džumu), a ako čovjek to ne može ili je nečim onemogućen, obznanjivati svoju vjeru i činiti što više drugih dobrih djela dok Allah ne da izlaza.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.