PITANJE:
Esselamu Alejkum. Imam kolegu koji radi u oružanim snagama, razgovarao sam s njim o kufru u taguta i demokratiji itd. Njegov stav je da se on ne bi borio za demokratiju, niti da bi bio za izgovaranje zakletve, cak zbog tog posla navodi da ima vremena klanjati i uciti o Islamu i da ga niko ne ometa u tome. Mozete li mi objasniti da li sam ja u opasnosti ukoliko se s njim druzim, ima li to kakve opasnosti na moj iman. Jer ja znam da vjerovanje prate djela a ne samo rijeci, ali da li on izlazi iz vjere Islama ukoliko tu radi, ali ne radi da bi podrzavao demokratiju i sekularizam, vec pomogao u slučaju necega muslimanima. Takodjer je rekao da ne bi nikad isao na mirovne misije kao Irak ili Sirija gdje se ratuje protiv muslimana. Hvala.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Život u dijarul-kufr (zemljama nevjerstva) sa sobom nosi mnoge probleme i teškoće muwehhidu (muslimanu).
Od toga je tegoba usamljenosti, okruženost mušricima i druženje sa njima, iskušenje školovanja, teškoća sticanja halal imetka, nekad život bez džemata, mesdžida, namaza u džematu i džume itd.

Što se zaposlenja tiče, svi ili skoro svi poslovi i načini zarađivanja u nevjerničkim sredinama su sumnjivi ili na granici zabranjenog, da Allah pomogne.
Čak i čovjek koji se bavi halal poslom poput proizvodnje sira i ostalih mliječnih proizvoda ili voća i povrća bude iskušan prilikom prodaje tih proizvoda susretom sa razgolićenim ženama ili ljudima koji psuju (na pijaci i sl. prodajnim mjestima).

U takvom stanju i okolnostima se nekako mogu i opravdati zaposlenja trgovca, poštara, šumara, taksiste, učitelja, ljekara,… ali nikako i poslovi direktnog pomaganja taguta u njegovom tagutijjetu, snazi i moći, poput poslova vezanih za parlament, sudstvo, vojsku i policiju.

Svako ko radi u bilo kom segmentu posla vezano za ta četiri polja (parlament, sudstvo, vojska i policija) čini haram ili kufr.

Oni koji rade na poslovima čiščenja ili prijevoza su svakako u haramu (grijehu), ali ne mora biti da su time kafiri (nevjernici).

Međutim, oni koji direktno rade poslove donošenja zakona (parlementarci, tzv. narodni poslanici), suđenja (sudije u svim vrstama sudova), te očuvanja snage i integriteta, suvereniteta i ustava nevjerničke države (oficiri i vojnici, te inspektori i policajci) čine direktno djelo koje izvodi iz vjere islama.

Dakle, onaj ko donosi zakon mimo Allahovog zakona, onaj koji njime sudi, onaj koji nosi oružje da bi branio taj zakon,… niko od njih ne može biti musliman sve dok čini to djelo.

Opravdavanje vojnika ili policajca da on u slučaju rata ili nekog sukoba ne bi oružjem branio ustav kufra i državu kufra (koje već brani) nije legitimno opravdanje.
Naime, ako bi parlamentarac koji je u parlamentu rekao da on ne izglašava zakone već tamo “tek onako sjedi”, to opravdanje mu ne bi bilo validno jer on čini više djela kufra: 1) želja i namjera da postane zakonodavac mimo Allaha koju ispoljava svojom kandidaturom na izborima, 2) postajanje zakonodavcem, 3) polaganje zakletve da će poštovati tagutski ustav i raditi u skladu sa njim, 4) stavljanje na glasanje stvari oko kojih je Allah već izrekao propis, 5) slijeđenje nevjernika u zakonodavstvu ljudi, 6) samo donošenje, izglašavanje zakona,… Pa ako uistinu ne čini posljednje, svakako čini sve prije toga (dovoljno mu je samo četvrto spomenuto), mada je nemoguće da bude tamo i nikada ne glasa ni za šta. Čak i ako se izjasni kao “uzdržan”, i to jeste izjašnjavanje o nečemu što je Allah već naredio, zabranio ili dozvolio.

Tako je i sa policajcem ili vojnikom ili njihovim oficirima. Njihov kufr nije samo u tome da idu pomagati Americi u njenim prljavim ratovima, da bi bili “čisti” ako kažu da to ne bi radili. Vojska i policija neislamske države se bore protiv islama na svakom koraku i na sve moguće načine.

Oni su bedem i oslonac tagutske države i ustava.
Oni na čelu, ramenu i grudima nose grb nevjerničke države i to je sasvim dovoljno kao djelo koje poništava islam.
Uz to, oni su svih ovih godina dio antiislamske propagande. Ako ti kao musliman odeš boriti se negdje gdje smatraš da trebaš pomoći obespravljene, kad se vratiš čeka te ta ista policija da te hapsi.
Sve i ako te ne uhapsi taj “musliman” (policajac koji klanja), on je svakako u njihovim redovima, od njega se moraš kriti kao i od ostalih. Od njega imaš bojazan kada je u patroli a ti kao musliman naiđeš i strahuješ da ti u autu mogu pronaći bejzbol palicu ili nož (koje ti je po islamu halal nositi radi samoodbrane).
Kad te kao muslimana (oni će reći “ekstremistu” ili “teroristu”) hapse, ako taj policajac klanjač nije među onima koji te hapse, on je tu iza i jedino što može učiniti jeste da ti se u hodniku osmjehne (ako krujući to bude smio učiniti) ili da te pita jesi li gladan dok čekaš maltretiranje u stanici policije ili saslušanje u zgradi suda.
On jeste i ostaje dio te zločinačke skupine, bedema tagutske države, pa makar i istinu govorio da ne bi išao da brani američke interese na Istoku.

To je kao kad bi sudija (tagut) rekao da on nikada ne bi osudio one koji se vrate sa stranih ratišta ili one koje država tereti za osnivanje “paradžemata” i slično.
Međutim, i bez tog kufra, taj sudija svakodnevno čini kufr suđenja zakonom mimo Allahovog zakona, pa i kad Hrvatu presudi protiv Srbina u parnici povodom međe (linije) između njihovih imanja.
On ne mora presuditi muwehhidu zbog njegovog pridržavanja islama da bi bio kafir i tagut.

Dakle, svako obavljanje posla propisivača zakona, sudije tim zakonom, policajca i vojnika u takvom društvu jeste djelo koje poništava čovjekov islam i tu nema opravdanja ni izuzetka, osim onoga koji je na to prisiljen.

Allah je objavio:
الَّذِينَ آمَنُوا يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ ۖ وَالَّذِينَ كَفَرُوا يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ الطَّاغُوتِ
“Oni koji vjeruju bore se na Allahovom putu, a oni koji ne vjeruju bore se na putu taguta” (sura en-Nisa’, 76. ajet)

وَلَا تَرْكَنُوا إِلَى الَّذِينَ ظَلَمُوا فَتَمَسَّكُمُ النَّارُ وَمَا لَكُم مِّن دُونِ اللَّهِ مِنْ أَوْلِيَاءَ ثُمَّ لَا تُنصَرُونَ
“I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!” (sura Hud, 113. ajet)

Odgovorio: Ebu Ahmed.