Kufr se dešava vjerovanjem, izjavama i djelima – Ebū ‘Ijjād

Imām en-Newewi je rekao u djelu ”Kitābur-ridde” (”Knjiga otpadništva”):

”To je raskidanje islāma. Ono se nekada dešava izjavom koja sadrži kufr, a nekada djelom. A djela koja za sobom povlače kufr (koji izvodi iz vjere) su ona koja su učinjena promišljeno, i ismijavanje vjere je jasno (u ovom pogledu), kao i činjenje sedžde kipu, Suncu, ili bacanje Qur’āna u blato, ili magija (sihr) koja uključuje obožavanje Sunca i druga slična djela”. [1]

Ibnul-Qajjim je rekao:

”Slično tome, među ograncima kufra su oni koji su izjave i oni koji su djela. I baš kao što čovjek može upasti u kufr (koji izvodi iz vjere) svojim dobrovoljnim izgovaranjem riječi koja sadrži kufr i koja je ogranak nevjerstva, slično tome on može zapasti u kufr (koji izvodi iz vjere) i činjenjem djela kufra od ogranaka koja su djela (postupci), kao što je činjenje sedžde kipu, ponižavanje mushāfa,… Prema tome, ovo je princip”. [2]

Šejh AbdurRahmān ibn Hasan je rekao:

”Slično ovome, feqīhi (islamski pravnici) su, u vezi propisa nad murtedom (otpadnikom), spomenuli da čovjek može postati nevjernik izjavom, koju on izgovara ili djelom koje počini, čak i ako on svjedoči da nema ničega vrijednog obožavanja mimo Allāha i da je Muhammed, sallallāhu ‘alejhi we sellem, Njegov Poslanik, i ako klanja, posti i daje zekāt. Ovim izjavama i ovim djelima on postaje murted, i to što je on izgovorio ili učinio (ta njegova riječ ili djelo kufra) poništava njegova djela, naročito ako je on umro na tome. U tom slučaju, poništavanje njegovih djela je stvar idžmā’a (postoji konsenzus među učenjacima po ovom pitanju)”. [3]

AbdurRahmān bin Nāsir es-Sa’di je rekao:

”Poglavlje: Propis o murtedu (otpadniku). Murted je onaj koji izađe iz islāma i uđe u kufr zbog djela, izjava, i’tiqāda (vjerovanja), šekka (sumnje),…”. [4]

Ibn Uthejmīn je rekao:

”A koga god su Allāh i Njegov Poslanik proglasili nevjernikom, onda je on nevjernik, bez obzira bilo to putem djela (koje je počinio) ili vjerovanja (koje ima) ili izjave (koju je izgovorio). A koga god Allāh i Njegov Poslanik nisu proglasili nevjernikom i sebe pripisuje islāmu, onda je on vjernik i nije nam dozvoljeno da ga proglašavamo nevjernikom”. [5]

‘Abdul’Azīz bin Bāz je rekao:

”Klanje (žrtvovanje) u nečije drugo, a ne u Allāhovo ime i činjenje sedžde drugom mimo Allāha je kufr djela koji izvodi iz vjere. Slično tome, ako osoba klanja drugom mimo Allāhu, ili čini sedždu drugome mimo Njega – uzvišen neka je On od svih nedostataka – onda će to biti veliki kufr djela. Allāhu se utječemo od toga. Slično tome, ako on psuje vjeru, ili psuje Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, ili ismijava Allāha i Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, onda je to veliki kufr djela prema ehlis-sunnetu wel-džemā’atu”. [6]

Kao što je gore navedeno, ono čime mi obožavamo našeg Gospodara je – da među izjavama i djelima ima onih koje su kufr (koji izvode iz vjere).

Djela kufra su sama po sebi kufr.

Tu je kufr ni’me (mali kufr), kao što su grijesi koji ne negiraju čovekov īmān (islām) u potpunosti, kao što je blud, krađa, laganje, i slično, kao i veliki kufr, koji izvodi iz vjere, kao što je psovanje Allāha ili Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, šutiranje Qur’āna, činjenje sedžde kipu,… Sve ovo smo naveli kao protiv-odgovor murdžijama, koji ograničavaju kufr (a i īmān) isključivo na srce. 


[1] Rewdatut-tālibīn, 7. tom, 283. i 284. str.

[2] ”Kitābus-salāh”, 53. i 54. str.

[3] ”Ed-durrer es-senijje”, 214.str.

[4] ”Menhedžus-sālikīn”, 112.str.

[5] Kaseta: ”Pitanja i odgovori iz Qatara” (30.april, 2000).

[6] magazin ”El-Furqān” (br. 94).