PITANJE:
Selam Alejkum.
Ako je dokazano i imamo dokaze da nam prve komsije bacaju sihire i da su sihirbazi kako po Serijatu prema njima da se ponasamo.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Pitanje je da li je, kako i čime dokazano da je neko sihirbaz.
Nekada čovjek može misliti da je nešto dokazano, a da se sav dokaz ustvari svodi samo na svjedočanstvo jednog ili dva svjedoka za koje je upitno da li su uopšte muslimani, a kamoli da li su pravedni, pouzdani i prihvatljivi kao svjedoci za bilo šta.
Ali, ako se stvar zaista pouzdano ustanovi, potvrdi i dokaže da je određena osoba sihirbaz, dobro je poznato kakav je propis za nju.
Imam et-Tirmidhi u svom “Sunenu” (hadith br. 1460) bilježi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao:
حَدُّ السَّاحِرِ ضَرْبَةٌ بِالسَّيْفِ
“Kazna za sahira (sihirbaza) je udarac sabljom”.
Naravno, nije to bilo kakav udarac ili bilo gdje, već to je smrtonosni udarac sabljom po vratu.
Dakle, sahir zaslužuje smrtnu kaznu.
Međutim, mi živimo u neislamskim sredinama, u predjelima gdje ne vlada islamski zakon (šeri’at) niti se njime sudi među ljudima, već se vlada i sudi po izmišljenim zakonima koji prećutno gledaju na sve oblike bavljenja sihra (“crna” i “bijela” magija, uklanjanje magije magijom, proricanje budućnosti i sudbine i sl.), za šta nema predviđene kazne, čak ni novčane, a kamoli uslovne, zatvorske ili smrtne.
U tom i takvom stanju preuzimati stvar u svoje ruke, tj. primjenjivati šeri’atske kazne nije ni bezbjedno, ni da’wetski korisno, ni logično za očekivati iz sljedećih razloga:
PRVO: Preduslov za izvršenje islamom propisanih kazni jeste uspostava islamskog zakona kojim se naređuje dobro i zabranjuje zlo.
Uzmimo primjer alkohola: Zavede se islamska pravda, zabrani se proizvodnja alkohola, njegova prodaja i posluživanje, obznani se zabrana njegovog konzumiranja i kazna (bičevanjem) za onoga ko to bude činio, pa se tek nakon toga ta kazna primjeni nad onim ko to radi. Međutim, nije pravedno da sad neko od nas usred nevjerničke zemlje u nekom parku ščepa pijanca i počne ga bičevati. Da, on je učinio islamom zabranjeno i kažnjivo djelo, ali on živi u sredini koja dozvoljava pijenje alkohola, štaviše to se reklamira i podstiče, na svakom koraku se toči, služi i pije, niko ne spominje štetu ni zabranu toga. Taj pojedinac je kod Allaha svakako griješan, ali za primjenu dunjalučke kazne nad njim postoje određeni preduslovi.
DRUGO: Preduslov za izvršenje islamom propisanih kazni jeste i posjedovanje snage i mehanizma za primjenu njih. Niko ko u neislamskoj državi ne ubije sihirbaza nije kriv (griješan).
TREĆE: Ako se radi o nekom težem grijehu od pijenja alkohola, kao što je na primjer paljenje mushafa ili psovanje Allaha i sl., ne kažem da je za kažnjavanje počinioca tih djela nužna uspostava šeri’ata, međutim iskustvo je pokazalo da taj trenutni ispad ljubomore prema islamskim svetinjama napadom na psovača Allaha ili spaljivača mushafa na kraju donese više štete nego koristi.
Napominjem: Krv i čast onoga ko opsuje Allaha ili spali mushaf NIJE haram, nije nam sveta i zaštićena, islamski je dozvoljeno ubiti ga, bilo to u Americi ili Moldaviji, Čileu ili Keniji, međutim, musliman mora biti mudar i pronicljiv.
Rekoh da je iskustvo pokazalo da ispad ljubomore (napad na takvog insana ili pak njegovo ubijanje), kao po pravilu, donese više štete nego koristi.
Time mislim na sljedeće:
Ispad određenog muslimana u sukobu sa policijom (ma koliko taj musliman bio hrabar) donese probleme desetinama ili stotini muslimana. Nakon moje ili tvoje “hrabrosti” u svađi sa policijom, na taj punkt ili granični prijelaz u narednih godinu dana naiđe stotinu muslimana sa ženama i često sitnom djecom, pa zbog nečije nepromišljenosti budu maltretirani, pretresani i zadržavani po vrućini ili pljusku ili žestokoj hladnoći, a da ne govorim o porastu mogućnosti da muslimanima upadaju u kuće i ponižavaju ih, pretresaju ih, vide im žensku čeljad u spavaćicama, a njih hapse i u donjem vešu odvode u policiju, pritom ih kamerama snimajući…
Također, onaj ko bi u “demokratskoj” zemlji ubio sihirbaza, spaljivača mushafa ili psovača Allaha, dobio bi 20 do 40 godina robije ili doživotnu zatvorsku kaznu, a da se ništa suštinski neće promijeniti. Štaviše, kao revolt tom “teroru islamističkog napada na slobodu izražavanja”, umjesto jednog koji je spalio mushaf pojavi se stotine onih koji će to uraditi!
Neko će reći da se za Allaha vrijedi žrtvovati, ali je istina da većina ljudi na izdržavanju tako duge (ili doživotne) zatvorske kazne popusti imanski, pa čak i psihički. Zašto? Spomenuću dva istinita iskustva braće:
Zato što klanja namaz a na samo pola metra ili metar od njegove glave i mjesta sedžde čuje zvuke obavljanja velike nužde! Ili je sa njim u ćeliji nekoliko huligana koji puštaju naglas razvratne filmove dok on klanja ili uči Kur’an!
Kući mu porodica bude iskušana, djeca mu odrastaju bez njegovog nadzora i odgoja. Ako ikad ugleda “svjetlo dana”, izađe psihički slomljen, imanski slab, a vidi djecu koja od islama imaju samo namaz (ako i to imaju).
Pogledaj, na primjer, djecu desetina onih Arapa koji su nakon rata morali napustiti BiH 1997., 1998. i sl. Ostavili su svoju djecu u Bosni. Ja sam od jednog takvog momka, 20-godišnjaka, kupio 320 islamskih knjiga na arapskom za samo 1.000 KM (500 e), a te knjige realno vrijede bar trostruko. Zašto mi ih je prodao? Trebao mu novac da položi vozački. Odakle mu knjige? Od baba Alžirca koji je morao pobjeći iz BiH. Insan ostavio sina sa tovarom islamskih knjiga, a od sina nastao šmeker sa mohikanskom frizurom koji ne zna harfove niti umije pročitati naslove knjiga koje prodaje.
To je samo jedan od mnogobrojnih primjera kolapsa porodice kada je napusti roditelj (uglavnom otac koji bude prognan ili uhapšen).
Na kraju, podsjetimo se stanja da’we u Mekki. Zar Allah nije objavio:
وَلَا تَسُبُّوا الَّذِينَ يَدْعُونَ مِن دُونِ اللَّهِ فَيَسُبُّوا اللَّهَ عَدْوًا بِغَيْرِ عِلْمٍ
“I nemojte psovati (vrijeđati) one kojima se oni mole, pa da (da ne bi) oni nepravedno i bez znanja Allaha psovali (vrijeđali).” (sura el-En’am, 108. ajet)
Da je ispravno ubijati psovača Allaha u darul-kufru, Allah ne bi objavio ovo. Naprotiv, bilo bi dozvoljeno vrijeđati njihova božanstva u Mekki sve i ako će oni istim uzvratiti, jer ako uzvrate (ako Allaha uvrijede ili opsuju), “udrite ih”?
Dakle, islam od muslimana zahtijeva mudrost i sabr, muwehhid je u darul-kufru i u vaktu gurbeta tewhida dragulj koji se treba upotrijebiti za uzdizanje Allahove riječi ili traženjem znanja ili da’wom ili džihadom.
Na kraju, mnogo je razumljivije otići negdje gdje se vodi oružana borba za uspostavu šeri’ata ili oslobođenje muslimanske zemlje, negoli usred Evrope ubiti pojedinca koji uvrijedi islam i skončati svoj život ili svoju slobodu, uništiti svoj iman i psihu sa 30 godina u samici, a da se time ama baš ništa ne postigne.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.