PITANJE:
Esselamu alejkum.
Akhi jel problem reci “Inna lillahi wa inna ilayhi raji’un” za musrika kad preseli?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

U osnovi, riječi إِنَّا لِلَّهِ وَ إِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُون (Inna lillahi we inna ilejhi radži’un / Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo) se ne izgovaraju kao iskazivanje saučešća, već više služe kao preporučena reakcija čovjeka na iskušenje koje ga zadesi.
Dakle, to ne treba da izgovori onaj koji nekome izražava saučešće (sućut), već onaj kome neko umre, ali i onaj ko čuje da mu je izgorjela kuća, ukraden automobil, nestala ušteđevina,…

To je jasno iz 155. i 156. ajeta sure el-Bekare, u kojima stoji:
وَلَنَبْلُوَنَّكُم بِشَيْءٍ مِّنَ الْخَوْفِ وَالْجُوعِ وَنَقْصٍ مِّنَ الْأَمْوَالِ وَالْأَنفُسِ وَالثَّمَرَاتِ ۗ وَبَشِّرِ الصَّابِرِينَ
الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُوا إِنَّا لِلَّهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ
“Mi ćemo vas sigurno iskušavati strahom, glađu i gubitkom imetaka, života i usjeva; a ti obraduj strpljive, one koji kada ih iskušenje zadesi kažu: ‘Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo’.”

Dakle, ko god bude nečime iskušan, treba reagovati (to dočekati) tako što će izgovoriti spomenute riječi.

A što se tiče načina izražavanja saučešća i riječi koje bi se pritom trebale koristiti, učenjaci su to spomenuli u knjigama fikha, u poglavlju dženaze i ukopa, gdje stoji:

1) Ako se izražava saučešće muslimanu zbog smrti muslimana, trebalo bi se reći: “Eazamallahu edžreke we ahsene azaeke we gafere li mejtike” (Allah ti povećao nagradu, olakšao ti tugu i oprostio tvom umrlom).
Dakle, dovimo za sabr i olakšanje živom muslimanu, a i za oprost umrlom muslimanu.

2) Ako se izražava saučešće muslimanu zbog smrti nemuslimana (kafira, mušrika, dakle u situaciji da je, recimo, bratu umro roditelj mušrik), reći će se: “Eazamallahu edžreke we ahsene azaeke” (Allah ti povećao nagradu, olakšao ti tugu).
Primjetno je da ovdje (za razliku od prethodne situacije) ne dovimo za oprost umrlome, jer je umro kao nevjernik.

3) Ako se izražava saučešće nemuslimanu (kafiru, mušriku) zbog smrti muslimana (dakle, u situaciji da je, recimo, umro naš brat a to kažemo njegovom roditelju ili bratu mušriku), reći će se: “Gaferallahu li mejtike” (Allah oprostio tvom umrlom).
Primjetno je da ovdje ne dovimo čak ni za sabr ni olakšanje živom (ožalošćenom) mušriku, već samo za oprost umrlom muslimanu.

Prethodno spomenute izjave se nalaze u nekim knjigama fikha bez osvrta na izvor ovih riječi, a ono što iz sunneta znamo kao potvrđenu praksu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, jesu riječi koje je izgovorio kada je obavješten o smrti sina njegove kćerke Zejneb:
“إنَّ لله ما أخذ، وله ما أعطى، وكلٌّ عنده بأجلٍ مُسمّى، فلتصبر ولتحتسب”
(Inne lillahi ma ekhadhe we lehu ma a’ta we kullu ‘indehu bi edželin musemma, fel-tasbir wel-tahtesib / Allahovo je ono što je dao i Njegovo je ono što je uzeo i sve je kod Njega do roka određenog, pa neka bude strpljiva i neka očekuje nagradu). Hadith bilježi imam el-Bukhari, br. 1284.
U knjigama fikha se obično preporučuje da se prethodno izgovori uz dvije manje gramatičke izmjene, i to da se umjesto “fel-Tasbir wel-Tahtesib” (pa neka bude strpljiva i neka očekuje nagradu) kaže: “fel-Nasbir wel-Nahtesib” (pa se mi strpimo i očekujmo nagradu), dakle da kažemo onome kome je neko umro: “Inne lillahi ma ekhadhe we lehu ma a’ta we kullu ‘indehu bi edželin musemma, fel-nasbir wel-nahtesib”.

A ako bi neko, umjesto svega rečenog, ožalošćenom (onome kome je neko umro) izjavio svoje saučešće riječima: “Inna lillahi we inna ilejhi radži’un” (Allahovi smo i Njemu se vraćamo), inša’Allah da ni to ne bi bilo sporno, jer time izražava svoju bogobojaznu reakciju na vijest koja je do njega došla.

A ako ti, ustvari, nisi ni pitao o izražavanju saučešća mušriku ovim riječima, već prije o tome da musliman prosto reaguje izgovorom tih riječi kad čuje za vijest o smrti mušrika, inša’Allah da ni to nije sporno, jer su ovo riječi ispoljavanja pomirivanja sa Allahovom odredbom.
Poznato nam je da je muslimanu dozvoljeno urođenom, prirodnom ljubavlju voljeti roditelja mušrika ili brata po krvi mušrika ili sina mušrika (ponavljam, samo prirodnom, urođenom ljubavlju, odričući se njegovog nevjerovanja, pozivajući ga u islam i brinući za njega). Ako se desi da neko od njegovih bližnjih umre na širku, nije sporno da musliman spomenutim riječima reaguje na tu vijest, jer iako je umro mušrik, on bez sumnje žali što je umro i što je umro kao mušrik, ali iskazuje svoje pomirenje sa Allahovom odredbom riječima “Allahovi smo i Njemu se vraćamo”. U tim riječima nema ni traga onome što je u ovoj situaciju jedino zabranjeno, a to je svjedočenje dženneta umrlom ili moljenja za njegov oprost.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.