PITANJE:
Selamu aleyke wa rahmetullahi wa barakatuhu. Akhi imam pitanje u vezi Nawaqidul islam broj 6 (ismijavanje o vjeri) kako je to mišljeno da nebi insan upao u to. Pa se i pitam: Ima ljudi koji kazu da neko ko zivi u pustinji i nezna o islamu da je ohalalen i da ce se tek na Sudnjim danu presudzen, a u islamu neko nije ohalalen ako ne zna o islamu jer se mora odreci Taghuta ,Shirka i Mushirke i samo da vjeruje u ALLAHA jedinog, da ima iman u Allaha, iman u Poslanika znaci da praktikuje Tewhid da bi bio musliman. U ajetu 36: an Nah’l, ili al Araf ajet :172. Zar to nisu dokazi da nisu opravdani? Pa mi tu treba Objašnjenje i pomoc po ovim pitanjima.

ODGOVOR:
We ’alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Ajet iz sure el-A’raf 172. je dokaz da je Allah od svih Svojih robova uzeo zavjet da je On njihov jedini Gospodar, te da će samo Njemu činiti ’ibadet. Naravno, nakon svog rođenja ljudi nisu svjesni tog zavjeta, ugovora sa Allahom, ali se rađaju na čistoj, neiskvarenoj fitri (prirodi), naklonjeni jedinoj Allahovoj vjeri, islamu, a onda su im još dolazili poslanici i objavljivane im Knjige (o čemu govori ajet koji si spomenuo, en-Nahl, 36.) da bi ih Gospodar podsjetio na ugovor sa Njim, a i da bi saznali i detalje propisa svoje vjere.
Dakle, postoje stvari koje čovjek mora da zna i prije poslanice (Objave), a to su: svijest o Gospodaru i Njegovom pravu da se samo Njemu smije činiti ’ibadet (pa je mušrik ako učini ’ibadet nekom mimo Njega i prije poslaničkog znanja), poštovanje i veličanje Stvoritelja (pa je kafir ako Ga vrijeđa, ismijava, psuje i prije dolaska Objave do njega).

Što se tiče tvog pitanja o ismijavanju nečega od vjere, te tvoje nedoumice oko opravdanja nekih ljudi zbog neznanja, trebaš znati da se u stvarima koje zaista dolaze poslanicom (Objavom) i ne mogu se poznatavati fitrom bez Objave, u njima je čovjek opravdan ako ih ne poznaje, pa i ako usljed tog njihovog nepoznavanja nešto od toga porekne ili se tome podsmije. Dakle, ako do nekoga zaista nije došla Objava i naredba klanjanja namaza ili posta mjeseca Ramadana, on neće biti nevjernik ne samo jer ne klanja, već i ako (kad prvi put čuje za to, a ne zna za dokaze obaveznosti toga) zanegira obaveznost toga, sumnja u to ili se tome podsmijeva. Tek kad sazna za utemeljenost tog propisa, da je to naredba zasnovana na tekstu ajeta ili autentičnog haditha, ako zanegira ili se ismijava, postaje nevjernik.

A što se tiče ismijavanja vjere, konkretno, i tu ima stvari koje nekome nekada mogu biti nepoznate. Ako je neko odrastao u pustinji (kako to spominju učenjaci) ili danas negdje daleko od civilizacije (teoretski), ako zaista nije znao niti mogao da sazna za neki opštepoznati islamski propis (fikh), pa čak i neku važnu vjersku istinu (’akida), on može biti opravdan ako u nešto od toga posumnja, zanegira ili se ismijava.

Dakle, da to poređamo u tri kategorije:

1) Ono što čovjek i bez Objave može i mora osjećati, poznavati, vjerovati fitrom:
a) svijest o postojanju Stvoritelja i Njegovoj veličini (suprotno ateizmu),
b) svijest o Njegovoj svemoći i znanju onoga što radimo (suprotno negiranju naše odgovornosti pred Njim),
c) svijest o ovisnosti samo od Njega i o dozvoljenosti približavanja ’ibadetom samo Njemu (suprotno činjenju ’ibadeta nekome mimo Njega),
d) svijest o Njegovom pravu na našu zahvalnost i veličanje (suprotno nezahvalnosti i vrijeđanju)
Stoga, u slučaju ismijavanja o kome pitaš, onaj ko se ismijava sa Allahom, Njegovim Postojanjem, pravom na ’ibadet, Njegovim poznavanjem gajba i sl., taj je nevjernik i nije opravdan neznanjem o tome jer je znanje o tome uslov za islam i ono je fitretsko, urođeno. Ko nešto od tog znanja nema, možda može i biti opravdan na Sudnjem danu, ali je kafir tekfirom imena na dunjaluku.

2) Ono što čovjek jasno razumije iz Objave i što nema opravdanja da ne zna (nužno poznate stvari u vjeri), sve i da Objava nije došla do njega ako je on bio u stanju da to sazna i ako je živio negdje gdje je to poznato:
a) opštepoznate stvari vjerovanja: vjerovanje u meleke, poslanike, Objave,…
b) opštepoznate naredbe: naredba namaza, zekata, posta, hadždža, pokornosti roditeljima,…
c) opštepoznate zabrane: zabrana pijenja vina i krvi, jedenja svinjetine i strvine, bluda, krađe, poslovanja sa kamatom, ubistva, laži,…
Stoga, u slučaju ismijavanja o kome pitaš, onaj ko se ismijava sa spomenutim stvarima je kafir, OSIM ako se ustanovi da zaista dolazi iz sredine u kojoj ne samo da nije saznao (jer je bio lijen i nezainteresovan), već zaista to nije mogao da sazna.
Dakle, ono pod jedan čovjek ne može da ne zna a da bude musliman na dunjaluku, ni pod kojim uslovima.
Ovo sada, pod dva, rijetko je i teško da se ne zna, ali ako neko zaista za to nije čuo i ne zna, on je opravdan ako to nije znao, ako je u to sumnjao ili se tome ismijao (načuo o tome, ali nije znao da je to zasnovano na ajetu ili hadithu). Primjer ovoga bi bio da je neko živio negdje odsječen od civilizacije i samo je načuo za islam, eventualno znao da muslimani klanjaju i možda i da poste, ali zaista nije čuo niti mogao saznati za naredbu davanja zekata ili zabranu kamate u islamu. Ako je saznao za tewhid i prihvatio ga, a istog dana ne zna za zabranu kamate, on neće biti nevjernik ako to ne zna, pa čak i ako se tome podsmijeva kad za to čuje, ne znajući za jačinu dokaza toga u islamu.

3) Ono što čovjek može da ne zna i opravdan je ako ne zna, sve i ako živi među muslimanima (ogranci i sporedna pitanja vjere), kao što je, recimo:
– činjenica da će na Sudnjem danu smrt biti dovedena u liku ovna i biti zaklata između dženneta i džehennema, te će se reći: “O džennetlije, vječnost i nema umiranja! O džehennemlije, vječnost i nema umiranja!“, ili
– činjenica da Džibril, ‘alejhis-selam, ima šest stotina krila, ili
– činjenica da će džennetlija koji će u džennetu biti najmanjeg, najnižeg “statusa“ imati deset puta više imetka negoli najbogatiji vladar na dunjaluku,…
Stoga, u slučaju ismijavanja o kome pitaš, onaj ko se podsmijehne sa ovakvim stvarima nije nevjernik sve dok se ne ustanovi da zna da je to islamska vjerska istina, zasnovana na hadithu. Dakle, ako bi na nečiji spomen 600 krila neko rekao nešto u smislu: “Čuj to, 600 krila!?“, izražavajući nevjericu, čuđenje, sumnju, pa i podsmijeh, neće biti kafir ako ne zna da su to riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, već misli da su to možda novotarske izmišljotine ili sufijski mitovi. Onog trena kad mu se kaže da je vjerodostojno prenešeno da su to riješi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, a on se tome podsmije, negira, u to sumnja, on je nevjernik. Naravno, ako neko zna da je to zasnovano na hadithu, a onda to ospori ili se podsmijeva (ne dao Allah), On će kod Allaha biti kafir pa makar ga cio dunjaluk opravdao misleći da je on neupućen da je to hadith.

Dakle, što se ismijavanja tiče (kao i što se tiče neznanja), ima stvari po pitanju kojih niko nije opravdan ako se sa njima ismijava (ili ih ne zna), a to je ono “pod jedan“, tj. ko se ismije sa Allahovim postojanjem, jednoćom, pravom na ‘ibadet, znanjem o našim djelima,… on je kafir, znao-ne znao. A ima i stvari koje čovjek, ako zaista ne zna i nije mogao da sazna, nije kafir ako se sa njima ismije (pod “dva“ i “tri“).

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.