PITANJE:
U vezi tvog odgovora na pitanje o zalbi (da je kufr zaliti se tagutskom sudu): A da li je tacno sto govore protivnici owe dawe da se Jusuf a.s zalio ili kazao da ga spomenu kod vladara u vidu zalbe. To koriste da bi odobrili zalbu na sudu taguta. Jel to ikakav dokaz ili je podvala uleme vladara taguta?
ODGOVOR:
Što se tiče Jusufa, ‘alejhis-selam, i opravdavanja njime onih koji čine i ohalaljuju kufr, oni to najprije čine pozivajući se na njegovo bivanje ministrom ili vezirom, pa time opravdavaju i ohalaljuju današnje vladanje tagutskim zakonom, a na šta sam detaljno odgovorio na sljedećem predavanju:
https://www.youtube.com/watch?v=DsnOOBrugP0
A što se konkretno njegovog “žaljenja” tiče, tome posebno nisam posvetio pažnju na tom serijalu predavanja, ali jesam još u jesen 2007., kada su neki počeli time da dokazuju, kada sam napisao kraću risalu “Pobijanje šubhi da mutehakim pred tagutom može ostati musliman”, a ovdje ću prenijeti ono što tamo stoji kao odgovor na tu laž:
Spominju i šubhu o navodnoj žalbi Jūsufa, ‘alejhis-selām, tāgūtu, te da je to dokaz za dozvoljenost ulaganja žalbe tāgūtskom sudu. Oni tako opaku šubhu temelje samo na riječima Uzvišenog Allāha:
”A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: ‘Spomeni Me Gospodaru svome!’ – ali šejtān učini te On zaboravi da ga spomene Gospodaru svome, pa Jūsuf ostade u tamnici nekoliko godina.”
Kažu da su riječi Jūsufa, ‘alejhis-selām: ”Spomeni me gospodaru svome” dokaz da je Jūsuf uputio žalbu tāgūtskom sudu!
PRVO:
‘Ulema tewhida je, odgovarajući na ovu šubhu, rekla da su ove riječi Jūsufa, ‘alejhis-selām, samo metod njegovog obavještavanja o svojoj situaciji i stanju, nimalo različito od stanja bolesnog zatvorenika koji od čuvara trži da obavjesti upravnika zatvora o njegovoj bolesti i stanju.
Dodajmo još da je u to vrijeme bila nerijetka stvar da se zatvorenik pošalje na robiju bez određivanja roka tog njegovog boravka u zatvoru.
Tome u prilog ide i činjenica da je Jūsuf poslat na robiju bez ikakvog suđenja, dokazivanja krivice ili određivanja dužine njegove zatvorske kazne.
Još ako se na ovo doda činjenica koju spominju mnogi historičari, da je kralj koji je vladao za vrijeme Jūsufovog odlaska u zatvor umro za vrijeme njegovog robijanja, a da ga je na vlasti zamijenio novi kralj, koji nije bio upoznat sa stanjem zatvorenika koji su strpani na robiju prije njegovog dolaska na vlast, shvata se razlog i svrha Jūsufovih riječi upućenih kralju.
Jūsuf je želio da zatvorenik koji se pušta na slobodu prenese kralju ono što zna o Jūsufu, a to je da je on bačen u tamnicu nepravedno, da umije tumačiti snove i da je on onaj koji govori o haqqu i tewhīdu. Ovo je ono što su zatvorenici zaista znali o Jūsufu.
Međutim, kako neki mufessiri spominju, ove Jūsufove riječi su bile sebeb (razlog) njegovog produženog ostanka u zatvoru.
Da je neki drugi pojedinac uradio ovo, to ne bi bila greška. Ali, zbog ove njegove greške, Allāh je učinio da oslobođeni zatvorenik zaboravi na Jūsufov slučaj i Jūsuf je ostao u zatvoru još nekoliko godina.
Ibn ‘Abbas, Allāh bio zadovoljan njime, je rekao:
”Tri su greške koje je napravio Jūsuf, ‘alejhis-selām: Njegove riječi: ‘Spomeni me gospodaru svome’…”
Ovo je bila mudrost Allāha Uzvišenog.
DRUGO:
U događaju Jūsufovog nastojanja da vladar bude upoznat sa njegovim stanjem, ovi koji opravdavaju kufr i širk nemaju nikakvog dokaza da je Jūsuf uložio žalbu sličnoj žalbi koja se danas ulaže pred tāgūtskim vijećima.
Naime, niti u qur’ānskoj priči, niti u hadīthima, niti haberima (vijestima) o Jūsufu ne mogu se naći dokazi da je on uradio tako nešto; niti je u cilju da kralj sazna za njegovo stanje unajmio opunomoćenika (advokata), nije tražio hukm (presudu) iz tāgūtskog zakona, niti je zahtijevao da mu se zakaže suđenje, da mu se donese presuda, niti je ičime prihvatio pravo tāgūta na donošenje suda (presude).
Ako zatvorenik kaže: ”Ovdje sam zatvoren, znaj za moj slučaj”, te njegove riječi nisu traženje hukma (presude).
To je poput čovjeka koga neko sveže, a on kaže: ”Ništa nisam učinio, odvežite me!”
A čak i kada je kralj htio da se Jūsuf pusti iz zatvora, nemamo podatak ni o kakvoj presudi, dekretu, postupanju po nekom članu zakona, amandmanu, ustavnoj odredbi…
TREĆE:
Štaviše, Jūsuf je čak odbio da izađe na slobodu, sve dok se ne objelodani njegova nevinost u slučaju za koji je nepravedno okrivljen, sve dok istina ne izađe na vidjelo.
Dakle, ovim je jasno pokazao da njegova prvobitna namjera (kada je tražio da ga spomenu pred kraljem) nije bila da mu bude oprošteno, da ga puste iz zatvora, već je njegova namjera da istina iziđe na vidjelo!
SubhānAllāh… Kakve veze ta namjera ima sa namjerama onih koji ulažu žalbe tāgūtskim vijećima, da bi im ovi presudili (drugačije nego što su im već jednom presudili)?
O ovome Uzvišeni Allāh govori kada kaže:
”I vladar reče: ‘Dovedite mi ga!’ A kad Jūsufu izaslanik dođe, on reče: ‘Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ‘Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale – Gospodar moj dobro zna spletke njihove!’ ‘ ”
Kako se vidi, svi ājeti koji opisuju ovaj događaj odišu tewhīdom, jer u njima nema ništa što bi narušilo Jūsufov poznati poziv, temelj njegove da’we koji je glasio:
”Sud pripada samo Allāhu. On je naredio da činite ‘ibadet samo Njemu. To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.”
Da, Allāhov robe! Upravo je Jūsuf, ‘alejhis-selām, taj koji je spomenuo ove riječi, a koje će se učiti do Sudnjeg Dana, i kojima će muwehhidi pobijati laži nevjernika i zabluđivača!
I baš su njega našli da mu pripišu ove ogavnosti, vidjevši njih lijepim i dozvoljenim? Jedni da kažu da je on bio ono što su danas ministri u tāgūtskim vladama, pa je (kako žele reći) i nama danas ”halāl to biti i tu funkciju obnašati”, drugi da je on uložio žalbu kralju nevjerniku, što bi značilo da je to danas dozvoljeno uraditi pred tāgūtskim sudnicama! Allāh da sačuva…
Dakle, Jūsuf nije uradio ništa što stoji nasuprot njegove da’we. To je samo još jedna stvar koja razlikuje Jūsufa, ‘alejhis-selām, i njegov zahtjev da se njegov slučaj spomene pred tāgūtom – sa jedne – i mušrike koji ulažu žalbe tāgūtskim sudnicama danas, sa druge strane.
Kome je Jūsuf rekao da ga spomene svome gospodaru (kralju)? Onome zatvoreniku kome je on (Jūsuf) ispoljio dīn (vjeru), obznanio tewhid i objasnio zabludu širka, naglasivši da:
”…sud pripada samo Allāhu!”
A kome je ovaj trebao prenijeti Jūsufov zahtjev? Kralju kome je Jūsuf, kada je konačno bio pušten – kako kaže ‘ulema tewhida – obznanio tewhīd i govorom istine, te prijašnjim tumačenjem snova, stekao njegovo povjerenje.
Dokaz za to je tumačenje Allāhovih riječi:
”I vladar reče: ‘Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu’. A pošto porazgovara s njim, reče mu: ‘Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.’ ”
Dodajmo na ovo još i ono što su spomenuli neki mufessiri, a to je da je kralj prigrlio islām. Ovo je prenio Mudžāhid, najpoznatiji učenik najučenijeg ashāba, ‘Abdullāha ibn ‘Abbāsa, Allāh bio zadovoljan njime, a što bilježe mufessiri el-Qurtubī i el-Begawī.
Dakle, kakve veze ima Jūsufovo prosto obraćanje vladaru (kome je objasnio Istinu, koji mu je svakako dao odrešene ruke i moć u zemlji i koji je, prema tvrdnji nekih mufessira, primio islām), obavještavanje njega o svome stanju i nepravednom boravku u zatvoru preko zatvorenika kome je objasnio tewhīd,… kakve to ima veze sa žalbama mušrikā danas, u kojima traže preinačenja presude (tj. traže nove presude) pred tāgūtom, kršeći time temelj Jūsufove da’we:
”Sud pripada samo Allāhu!”
Na kraju pitamo:
Na koju i kakvu se presudu Jūsuf žalio kralju?
Na koliko je godina prethodno bio osuđen?
Kakvu je presudu tražio?
Je li poručio da ga spomenu pred sudijom koji sudi po mušričkom zakonu i na koji se član pozvao?
Dakle, dokazivanje postupkom Jusufa, ‘alejhis-selam, je nevalidno, neispravno.
Štaviše, ono je samo po sebi kufr, jer se njime jedan od Allahovih poslanika optužuje za kufr željenja i traženja presude zakona mimo Allahovog.
Odgovorio: Ebu Ahmed.