PITANJE:
Esselamu Alejkum brate Ebu Ahmed
Dali osobe poput nasi nane koje su ziveli u vremenu komunizma pa zbog toga nisu mogle da uce vjeru a izmedju ostalog niti su znali arapski jezik, niti su im ono malo hodza sto su bili ucili ji ispravnom islamu a cak sta vise u samom prevodu kurana je dosta neispravno prevodeno na bosanski jezik pa nisu mogli dokuciti neke propise vezano za aslu din ili cak u samom aslu dinu. Dali osobe poput nje samo dobivaju samo propis tekfir imena ili spadaju tekfir kazne? Jer u nasem kraju je bio veliki dzehl mislim da se nije pricalo o ovakim stvarim tek pocelao unazad oko 16 godina?
Mozes ukratko napisati dali na njih spada i tekfir imena i kazne ili samo imena zarad nedostupnog znanja.
Allah te nagradio

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullah.

Lijepo je što je jedina tvoja nejasnoća da li su oni opravdani na akhiretu, a ne dovodiš u pitanje propis njih na dunjaluku (tj. da su bili mušrici koji na dunjaluku nisu bili opravdani neznanjem).

Da, inša’Allah da se stanje u kojem su bili neki (mnogo ili većina njih) naših predaka zaista može podvesti pod stanje fetre (perioda bez poslanika ili poslaničkog znanja, bez dostupnosti poslanice i istine).

Naime, ja time ne ciljam na očeve ili djedove nekih od nas (na one koji su stasavali i formirali porodice u drugoj polovini prošlog vijeka, na one koji su još živi ili su tek nedavno umrli), već na one koji su umrli, recimo, prije Drugog svjetskog rata pa i ranije.

Neko se može “dohvatiti” riječi nekih učenjaka: “Do koga je došao Kur’an – do njega je došao dokaz (tj. nad njim je uspostavljen argument)”! Međutim, takvome ćemo odgovoriti da do većine naših predaka nikako nije došao Kur’an, nisu ga imali u kućama, niti su ga učili. A i da su ga i imali, jedino što su mogli imati ili u džamiji vidjeti jeste bio mushaf na arapskom jeziku, a treba napomenuti da su to bile generacije mahom nepismenih ljudi, koji nisu znali ni čitati ni pisati. A i da su znali čitati arapski, to je bilo samo poznavanje čitanja, a nikako poznavanje jezika i razumijevanje pročitanog. Dakle, nije bilo ni mushafa, a ako ga je negdje i bilo, Bošnjo nije znao arapski. Napominjem da je prvi prijevod Kur’ana izdat 1895. godine i to ga je preveo Srbin Mićo Ljubibratić sa nekog od zapadnjačkih jezika, mislim da je sa franscuskog, prijevod pun grešaka, štampan u malom broju primjeraka, u vaktu kad je jedan od stotinu Bošnjaka umio čitati, kada nije bilo modernih štamparija ni knjižara u svakom gradiću, ni reklama ni oglasa. Nakon njega na sličan način i prijevod Ali Rize Karabega. Prvi prijevod Kur’ana koji je došao u nekom vaktu opismenjavanja je bio tek prijevod Džemaludina Čauševića i Muhammeda Pandže, štampan za širu čitalačku publiku tek 1969. i nuđen po preduzećima da se kupi i otplaćuje na rate. Iako je i on pun grešaka i komentara u fusnotama u kojima se zagovara bratstvo sa kršćanima i Jevrejima, ja ipak govorim o ljudima koji su umrli prije nego što je i taj prijevod izdat.

I ne samo da su ljudi bili nepismeni, nisu poznavali ni harfove, a ako su čitali iz mushafa – nisu razumijeli arapski, a ako su znali čitati bosanski – nije bilo prijevoda Kur’ana na bosanski, već su se i khutbe (što malo ljudi zna) u tom periodu često i u mnogim mjestima sadržale isključivo od dova na arapskom jeziku!

Da, džumanska khutba u Bosni, Sandžaku, na Kosovu itd. bi se održala a da khatib (propovjednik) ne izgovori nijednu riječ na maternjem jeziku građana (seljana). Ovakvo stanje je izgleda naslijeđeno od turskoga vakta, gdje se na khutbi vjerovatno forsirao turski, a odlaskom Turaka je sve svedeno na uvodni tekst khutbe na arapskom i njenu “odjavu”. To stanje je trajalo nekih 50 ili slično godina, pa se opismenjavanjem i školovanjem kadrova polahko ovodio govor na maternjem (bosanskom ili albanskom) jeziku na khutbi u gradovima, ali je na selima ostala praksa da hodža na arapskom “promumla” nešto desetak minuta i da se klanjaju dva rekata džume-namaza.
Lično sam na Kosovu 2001. godine u auto primio nekog auto-stopera, kosovskog Albanca, i na moje pitanje da li klanja, da li ide barem na džumu, čovjek mi je, mrtav-hladan, rekao da ne ide jer tamo “ništa ne razumije”. Ja mu, zbunjen, govorim da ga pitam o khutbi, a ne o namazu, ali mi on ponavlja da se na khutbi čuje arapski, a ni riječ albanskog kojeg jedino i razumije taj narod. Dakle, govorim o 2001. godini!

Naravno, ljudi u posljednjih 30-50 godina ne mogu biti opravdavani kao oni prije njih, jer su ovi potonji uglavnom završavali osnovnu, pa i srednju školu, mnogi i fakultete, proširilo se čitanje štampe i časopisa, upotreba TV-a, ubrzo i interneta, islam se nudi na sve strane, prevode se i štampaju islamske knjige, grade se džamije, otvaraju islamski TV kanali, tu su društvene mreže i nezaobilazni youtube, može se o islamu saznati i on izučavati na svakom koraku i svugdje potražiti istina.

Međutim, ništa, ama baš ništa od svega spomenutog nije bilo prije 70-100 i više godina, pa se zaista može reći da to jeste bilo vrijeme fetre (neznanja i što je još preče nemogućnosti saznanja o vjeri).

Tu bih dodao dvije napomene:

1) Sve što sam naveo od pojašnjenja opravdanja ljudi iz toga vremena, tiče se samo ljudi koji su klanjali i postili, koji su željeli i trudili se biti na pravom putu i nastojali steći Allahovo zadovoljstvo, onako kako su znali. A svako u našem narodu je znao da se treba klanjati i postiti, pa se zato i možemo nadati opravdanju za one koji su klanjali i postili, pa makar i učinili širk. Govorim, naravno, o opravdanju od kazne, a svakako da su bili mušrici. Međutim, ništa od tog opravdanja ne smatram validnim za one koji (iako se, ponavljam, znalo da musliman treba klanjati i postiti) nisu ni klanjali ni postili, pa su se možda još i divili kralju Aleksandru ili kasnije Titu i slično. Jer ako se nekako i može (samo od tekfira kazne) opravdati i onaj koji učini širk želeći nagradu (širk zaodjeven u islamsko ruho), ali se nikako ne može opravdati onaj koji veliča i hvali Tita koji brani svaki spomen Boga.

2) Da me neko (možda i namjerno) ne bi pogrešno shvatio, ponavljam da, kao što i u tvom pitanju stoji, svakako da ako i opravdavamo ljude o kojima govorimo, opravdavamo ih samo od tekfira kazne, tj. nadamo se da će neki od njih (iako jesu bili mušrici na dunjaluku) prije kazne zbog tog širka na kom su bili, biti ispitani kao kategorija ehlul-fetre, jer zaista nisu bili u stanju da saznaju za stvarnost islama i njegove propise.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.