PITANJE:
Selam Alejkum, zanima me misljenje o haridzijama jer u mojoj porodici imam problema u vezi demokratije i glasanja, upozorio sam ih da je to širk koji covjeka izvodi iz vjere jer slusam vaše video zapise. Oni meni uporno govore da ste vi haridzije, a znamo svi da su haridzije ubili Osmana i Aliju i da svakog smatraju nevjernikom a citao sam hadis da su haridzije Dzehenemski psi. Ne govorim da si ti haridzija nemoj me pogresno shvatit, zanima me ko su bili ti sto su ubili Aliju i Koja je razlika između vas jer zbunjen sam tek sam poceo uciti o Tewhidu svi kazu da glasanje nije šrik a po meni i mom razumu ti glasas za covjeka da ti sudi tagutskim zakonom to je cisti širk.
Ako moze da mi odgovorite, Allah vas nagradio.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Historijski gledano, haridžije (jed. kharidži, mn. khawaridž) su prva sekta koja se pojavila u islamu.
Najveći znak prepoznatljivosti njih jeste pretjerivanje u vjeri, ne samo u primjeni vjere već još prije u vjerskim stavovima i osudi ljudi.

Međutim, pojam “pretjerivanje u vjeri” može biti vrlo maglovita kvalifikacija jer je kriterijum vjere jedno, a mišljenja neukih ljudi nešto sasvim drugo.
Za mnoge Bošnjake je veliki dio vjerskih propisa pretjerivanje, shodno tome koliko su oni sami u neznanju ili nemaru.
Za sve ili skoro sve njih je pretjerivanje u bičevanju pijanca, odsjecanju šake lopovu, ubijanju oženjenog bludnika i murtedda (otpadnika od vjere).
Za neke je pretjerivanje u učenju Kur’ana napamet, za neke u pokrivanju lica žene, a za neke je pretjerivanje čak i u klanjanju svih pet dnevnih namaza.
Kao što vidimo, kriterijum ljudi (poput tvojih roditelja) nikako nije mjerilo šta je pretjerivanje u vjeri, samim tim jer ti ljudi uglavnom ne znaju ni šta je islam, pa kako će znati šta je u islamu naređeno a šta zabranjeno, šta je blagost i popuštanje a šta pretjerivanje?
Jedina vaga jeste Allahov besprijekorni šeri’at.

Što se tiče haridžija i njihovih stavova koji jesu pretjerivanje (stavova koje svakako ne smijemo prihvatati) oni su:

1) Za razliku od ispravnog vjerovanja da činjenje grijeha krnji iman i umanjuje ga (iman griješenjem opada), haridžije su vjerovale da grijesi upropaštavaju, poništavaju iman.
Za njih je iman jedna nedjeljiva cjelina, pa počinilac grijeha (posebno velikih, a kod nekih njihovih ekstrema čak i počinilac malih grijeha) izlazi iz islama time, jer je kod njih, ponavljam, iman jedna cjelina koju kad grijeh “načne, nagrize”, on (iman) sav nestaje, propada.
Dakle, haridžije tekfire zbog grijeha.

2) Za razliku od ispravnog vjerovanja da se treba pobuniti protiv imama (vladara) kafira, ali ne i protiv imama griješnika ili novotara, haridžije pozivaju u pobunu protiv legitimnog vladara muslimana.
Dakle, ispravni stav je da vladara koji je napustio islam treba svrgnuti sa vlasti, ali se protiv imama koji je i dalje musliman (makar činio neki grijeh ili novotariju) ne smije pobunjivati jer je u pobuni protiv njega mnogo veće zlo nego zlo njegovog grijeha ili novotarije.
Međutim, haridžije su ustajale i na (pobunjivale se protiv) legitimnih, pravednih vladara muslimana, po pravilu ih prethodno proglasivši nevjernicima zbog neke stvari koja je ili dozvoljena ili je samo grijeh.

3) Za razliku od ispravnog vjerovanja da su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, Allah bio zadovoljan svima njima, najbolji ljudi nakon njega i prijašnjih poslanika, haridžije su mnoge njegove ashabe proglasili nevjernicima, među njima posebno ‘Alija i Mu’awiju, Allah bio zadovoljan obojicom, kao i njihove pomagače u međusobnoj borbi i sulhu (pomirenju, nagodbi).
Dakle, umjesto da su ashabi najbolji ljudi i nama najpreči da se na njih ugledamo, za haridžije su mnogi od njih nevjernici!

Prethodno spomenuto bi bile njihove najprepoznatljivije i najproblematičnije osobine i najkrupnije greške.

Da bi neko bio etiketiran (nazvan) haridžijom, morao bi imati, ako ne baš sve, bar jednu od njihovih ovako važnih grešaka i prepoznatljivih zabluda.
A kako na Zemlji danas teško da ćeš naći ikoga da tekfiri ‘Alija ili ashabe, radijallahu ‘anhum (osim zabludnika ši’ija koji ashabe tekfire upravo iz fanatične ljubavi prema ‘Aliju, a što je svojevrsni paradoks), neznalice praktikuju da muwehhide (muslimane) nazovu haridžijama, a onda to pokušavaju opravdati (dokazati) tvrdnjom da oni (“kao i prijašnje haridžije”), navodno, tekfire muslimane, tekfire vladare muslimana pa se čak usude i da kažu da oni tekfire zbog grijeha!
A u historiji islama je poznato da bi, kad god bi zulumćarskoj vlasti zasmetao poziv u čisti tewhid, nahuškali bi svoje pokvarene plaćene učenjake da te pozivače (muwehhide) nazovu haridžijama.

Dakle, pitanje je da li smo mi (ili drugi koji danas pozivaju u istinu ili dio nje) uistinu haridžije?

Da bismo sa pravom bili nazvani haridžijama, ponavljam, morali bismo pri sebi imati bar jednu od gorespomenutih negativnih osobina i nakaradnih vjerovanja.
Međutim, mi iman ne smatramo neokrnjivom cjelinom (pa ne tekfirimo zbog činjenja grijeha), niti tekfirimo legitimnog vladara muslimana i ne pozivamo u pobunu protiv njega, niti tekfirimo bilo koga od ashaba, radijallahu ‘anhum edžme’in.

Čime onda neznalice pokušavaju da opravdaju lijepljenje nama etikete haridžija?
Time što, ponoviću, kažu da mi tekfirimo muslimane i tekfirimo muslimanske vladare, a neki čak kažu da tekfirimo zbog grijeha!
Odgovoriću na ove gluposti pojedinačno:

PRVO:
Što se tiče optužbe da mi tekfirimo muslimane, historija islama je puna ovakvih optužbi.
Ponavljam, ljudi ne znaju ni šta je islam ni ko je musliman i onda trabunjaju o pretjerivanju i tekfiru “muslimana”.
Svi znamo da ima ljudi koji čine ‘ibadet mrtvima, mole ih, boje ih se, na njih se oslanjaju. Ti ljudi svakako nisu muslimani.
Međutim, oni koji nemaju pojma o Allahovoj vjeri ih i pored njihovog širka nazivaju muslimanima, pa će svakoga ko njih (obožavaoce mrtvih) tekfiri optužiti da on “tekfiri muslimane” i da je samim tim haridžija.
Također, pripadnici sekti džehmija, rafidija, isma’ilija, druza, nusajrija, ahmedija,… nisu muslimani jer imaju mnoga kufr (nevjernička) uvjerenja i širk (mnogobožačku) praksu i djela.
Međutim, neznalice i njih smatraju muslimanima, pa će svakoga ko te sektaše tekfiri optužiti da on “tekfiri muslimane” i da je samim tim haridžija.
Tako je i sa tekfirom masa i pojedinaca iz društava neznanja i širka danas. Od svih onih koji se pripisuju islamu (smatraju se muslimanima i to bi željeli biti), od njih skoro pa dvije milijarde ljudi, namaz redovno (pet puta dnevno) klanja samo najviše 15 ili 20 posto (a vjerovatno i manje od toga, jer je u arapskom svijetu taj procenat veći, ali u nearapskim zemljama i u zapadnoj dijaspori Arapa znatno manji), pa je tako jasno da oko 85 posto svih tih “muslimana” zapravo nisu muslimani i tekfir njih je sasvim utemeljen i opravdan.
Međutim, neznalice koje nemaju pojma da čovjek bez namaza ne može biti musliman svakog neklanjača smatraju muslimanom, a svakoga ko neklanjače tekfiri smatraju haridžijom jer “tekfiri muslimane”!
Tako je i sa djelom glasanja na demokratskim, mnogobožačkim izborima za zakonodavce mimo Allaha, te sa djelom parničenja (pokretanja parnice) pred tagutskim sudovima koji sude ljudskim zakonima, vršenjem dužnosti sudije tagutskim, ljudskim zakonima, policajca, vojnika ili oficira vojske neislamske države, što sve izvodi iz vjere islama. Svi koji čine spomenuta djela su poništili islam i musliman ih mora tekfiriti (ne mora nužno to obznanjivati ako je potlačen ili u nekoj daruri, ali mora biti uvjeren da oni nisu muslimani sve dok čine spomenuta djela).
Međutim, neznalice te ljude smatraju muslimanima zbog samog muslimanskog imena pa će svakoga ko te ljude tekfiri nazvati haridžijom.

DRUGO:
Što se tiče optužbe da mi tekfirimo muslimanske vladare, istina je da mi tekfirimo vladare država čije stanovništvo se pripisuje islamu.
Ti vladari su ohalalili ili naredili ono što je Allah zabranio, oharamili ono što je Allah dozvolio ili naredio, bacili su iza leđa Allahov pravedni šeri’at a uzeli su propise, naredbe i zabrane iz zakona istoka iz zapada, vladaju po socijalizmu, demokratiji, sekularizmu, pozivaju u nacionalizam, “društveni mir i stabilnost”, pomagači su Jevreja i kršćana, vode oružani rat protiv svakog pokušaja uspostave islamskog društva, države i pravde, pozivaju u “međuvjerski dijalog i saradnju” koji je ustvari put ustupaka i “nalaženja na pola puta” uz ponižavanje islama putem priznavanja nevjere Jevreja i kršćana, pozivaju u “oslobađanje” žene muslimanke od “stega” prošlosti i staromodnosti, u istovjetna prava muškaraca i žena, u prava homoseksualnih osoba,…
Nema harama a da ga nisu dozvolili ili promovisali, pa čak i naredili.
Nema razumnog čovjeka a koji je još “osjetio miris” islamskog znanja a da nakon svega spomenutog može te vladare nazvati muslimanima.
Ali, neznalice čak i te vladare smatraju muslimanima, pa će svakog ko njih tekfiri optužiti da “tekfiri muslimanske vladare” i time ga svrstati u haridžije.

TREĆE:
Što se tiče optužbe da mi tekfirimo zbog grijeha, mi tekfirimo zbog mukeffirata (grijeha koji sami po sebi, i bez njihovog ohalaljivanja, izvode iz vjere, poput djela velikog širka i tagutijjeta) i to je nužno poznato u vjeri.
Allah je objavio da nikome neće oprostiti da Mu nekoga učini ravnim (da Mu učini širk).
Međutim, ljudi koji nam podmeću da mi tekfirimo zbog grijeha to potkrepljuju svojim nevjerničkim stavom da je posao policajca ili oficira dozvoljen ili nekada samo haram (zabranjen), pa mi po tome navodno tekfirimo zbog nečega što je samo grijeh!
A neki odu i korak dalje pa kažu da je glasanje na demokratskim izborima (navodno) dozvoljeno, po nekim neznalicama čak i naređeno (!), pa prema tome mi koji tekfirimo glasače na izborima ustvari time (navodno) tekfirimo zbog dozvoljene ili naređene stvari, pa smo time ne samo haridžije, već i gori i štetniji od samih haridžija; jer haridžije su tekfirile zbog grijeha, a mi tekfirimo zbog nečega što nije čak ni grijeh već je dozvoljeno ili naređeno.

Svako ko želi biti objektivan se mora prisjetiti da su neki imami (utemeljivači) medhheba (npr. imam Ahmed) tekfirili ostavljača namaza pa makar i priznavao obaveznost namaza i svoj grijeh neklanjanja, a neki imami (npr. imam Šafi’i) takvog nisu tekfirili ako namaz ostavlja iz nemara potvrđujući njegovu obaveznost.
Međutim, da li je imam Šafi’i nazvao imama Ahmeda haridžijom jer je protekfirio neklanjača?
Logikom ovih neznalica, trebao ga je nazvati haridžijom jer “tekfiri zbog grijeha”, jer je po mišljenju imama Šafi’ija ostavljanje namaza uz priznavanje njegove obaveznosti grijeh (koji, po njemu, ne izvodi iz islama).
Naravno, stav da je takav ipak nevjernik je jači i utemeljeniji i na njemu je idžma’ ashaba, radijallahu ‘anhum, ali ovo spominjem samo da se uvidi neznanje i drskost onih koji bi tako svakog ko protekfiri nekoga koga oni ne tekfire morali proglasiti haridžijom.

Također, ima učenjaka koji tekfire onoga ko ostavi (ne posti) post mjeseca ramadana iako je zdrav, ili onoga koji ostavi (ne obavlja) hadždž iako ima imetka za to.
Sa druge strane, većina učenjaka takve ne tekfiri i za njih su oni (samo) griješnici, ali niko od tih učenjaka nije one učenjake koji tekfire takve nazvao haridžijama.
Logikom ovih zabludnika, trebali bi ih nazvati haridžijama jer su oni protekfirili ljude zbog grijeha (jer je za većinu učenjaka neobavljanje posta i hadždža ipak samo grijeh koji ne izvodi iz islama).

Navođenje ovakvih primjera bi potrajalo, a zajednička im je poenta da bi, tom pokvarenom logikom, svako ko nekoga ne tekfiri onda trebao i morao onoga ko tog tekfiri nazvati haridžijom, a jasno je da je to suludo.

A da ne govorimo da je kristalno jasno da je uzimanje zakonodavaca mimo Allaha jasni širk.

Allah je objavio:
أَفَحُكْمَ الْجَاهِلِيَّةِ يَبْغُونَ ۚ وَمَنْ أَحْسَنُ مِنَ اللَّهِ حُكْمًا لِّقَوْمٍ يُوقِنُونَ
“Zar sud džahilijjeta oni traže? A ko je od Allaha bolji sudija narodu uvjerenom?”

أَمْ لَهُمْ شُرَكَاءُ شَرَعُوا لَهُم مِّنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَن بِهِ اللَّهُ
“Zar oni da imaju šerike (suparnike, ortake) koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dozvolio?” (sura eš-Šura, 21. ajet)

Problem ljudi je što ne poznaju temelj i osnovu islama, što ne poznaju tewhid i njegovu važnost i vrijednost niti poznaju širk i njegovu kob i opasnost, pa onda širk nazivaju islamom i mušrike muslimanima, a one koji te sa pravom i dokazom tekfire nazivaju haridžijama koji tekfire “muslimane” (koji su ustvari mušrici) zbog “dozvoljene ili samo zabranjene stvari” (koja je ustvari širk).

Dakle, istina i vaga su samo u šeri’atu Uzvišenog Allaha, u Njegovoj Objavi i njenim decidnim i jasnim propisima, a ne u zamislima i uobrazilji ljudi.

Odgovorio: Ebu Ahmed.