PITANJE:
Esselamu alejkum. Da li osoba izlazi iz Islama ako se smeje kad neko vredja nesto od vjere, a pritom u srcu to prezire?
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Da, osoba izlazi iz islama ako se smije na nečije ismijavanje ili vrijeđanje islama pa makar to u sebi i prezirao.
Zabuna (da je čovjek u tom smijanju možda opravdan jer to prezire) potiče od pogrešnog razumijevanja 106. ajeta iz sure en-Nahl u kome zaista stoji da je onaj ko počini kufr u stanju prisile opravdan ako mu je srce smireno na imanu (tj. ako se ne slaže sa tim na što je prisiljen da uradi ili kaže):
مَن كَفَرَ بِاللَّهِ مِن بَعْدِ إِيمَانِهِ إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالْإِيمَانِ…
“Ko učini kufr u Allaha nakon svog vjerovanja (je nevjernik), osim onoga koji je (na to) prisiljen a srce mu je smireno u imanu…”
Međutim, to srčano neslaganje sa kufrom ne opravdava čovjeka krivice za kufr koji čini ili izgovara svojevoljno, mimo stanja prisile.
Dakle, opravdan je samo onaj koji je prisiljen (natjeran) da učini ili kaže kufr a srce mu se tome protivi, ali nikako nije opravdan onaj ko to samovoljno uradi ili kaže, pa makar se i pravdao srčanim neslaganjem sa tim i preziranjem toga.
Rekao je šejkh Sulejman ibn ‘Abdullah, (unuk šejkha Muhammeda ibn ‘AbdilWehhaba) u svojoj poslanici “Ed-Dela’il fi Hulmi Muwalat Ehlil-Išrak”:
“Znaj, Allah ti se smilovao, da ako čovjek ispolji saglasnost (slaganje) sa mušricima u pogledu njihove vjere – u popustljivosti prema njima ili dodvoravanjem (laskanjem) njima, da bi otklonio njihovo zlo – da je on zaista kafir baš kao i oni, pa makar prezirao njihovu vjeru i mrzio ih, a volio islam i muslimane. (…) I niko nije izuzet iz ovog (propisa), osim prisiljenog.” (1. str., sam početak poslanice, prve riječi u njoj).
Na kraju, kakvo je to srčano neslaganje kad se kufr samovoljno čini? Onaj ko istinski prezire kufr nikada to neće samovoljno (mimo prisile) učiniti. Onaj ko zaista prezire ismijavanje ili vrijeđanje vjere, on se svojevoljno tome neće smijati.
Odgovorio: Ebu Ahmed.