PITANJE:
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berakatuhu, kako si ahi.
Mozes li mi pojasniti kako da pomirim ajet i hadis.
Ajet je:
”… u vjeru nema prisile, pravi put se jasno razlikuje od zablude.” (Bekare, 256)
A hadis je:
“Poslat sam sa sabljom pred Sudnji dan, da uspostavljam zakone Allahove vjere, dok se ne bude obožavao samo Allah na Zemlji, Allah Koji nema sudruga u vlasti. Odredio je da moja opskrba bude ispod sjene moga koplja. Odredio je da poniženje padne na onoga ko se suprotstavi mojoj naredbi. A ko bude oponašao jedan narod, on njemu i pripada.“ (Hadis bilježi imam Ahmed od ibn Omera)

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Na samom početku ću samo napomenuti da je u prijevodu haditha kako si ga poslao u pitanju umetnuto par riječi, a to su riječi: “…da uspostavljam zakone Allahove vjere”. Iako se te riječi itekako slažu sa svrhom poslanstva njega i svih prijašnjih poslanika, u samom hadithu njih nema, jer početak haditha ide kao što slijedi:
بُعِثتُ بالسيفِ بينَ يدَي الساعةِ حتى يُعبدَ اللهُ وحدَه لا شريكَ له
“Poslat sam sa sabljom pred Sudnji dan, sve dok se ne bude činio ‘ibadet Allahu jedinom, Koji suparnika nema…”

A kao i u svakoj drugoj sličnoj situaciji, ovo je samo prividna kontradiktornost, jer u Allahovoj vjeri nema kontradiktornosti i neusaglasivih informacija. Uzvišeni Allah je objavio:
“Zašto oni ne porazmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, mimo Allaha, našli bi u njemu mnoge kontradiktornosti.“ (sura en-Nisa’, 82. ajet)

Iako se u spomenutom ajetu spominje čistoća Kur’ana od kontradiktornosti, to svakako važi za svaku vrstu Allahove Objave.
Musliman ne sumnja (tj. čvrsto vjeruje) da su sve prijašnje Objave (Tewrat, Indžil, Zebur, suhufi,…) bile sačuvane od grešaka i kontradiktornosti. Iako one jesu objavljene da bi važile samo za jedan narod i za jedno vrijeme, iako je Allah znao da će one biti (i kaderski dopustio da budu) iskrivljene da bi nakon toga bile derogirane, dokinute, uvjereni smo da su sve one, i pored tog svog privremenog karaktera, bile sačuvane od svake greške i kontradiktornosti. Štaviše, mi upravo greškama i kontradiktornostima današnjih ostataka tih Objava dokazujemo njihovu nevjerodostojnost, korumpiranost, iskrivljenost. Zašto? Upravo zato što Allahova Objava ne može sadržati greške.

Pa kao što je očuvanost od grešaka i kontradiktornosti karakteristika prijašnjih Allahovih Objava i posljednje Njegove Objave, Kur’ana, to je karakteristika i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, koji je također dio Allahove Objave.
Ni u sunnetu (hadithima) ne može biti grešaka i kontradiktornosti jer je Uzvišeni Allah o Svom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao:
وَمَا يَنطِقُ عَنِ الْهَوَىٰ إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَىٰ
“On ne govori po prohtjevu, to je Objava koja mu se objavljuje.“ (sura en-Nedžm, 3. i 4. ajet)
Sve što je on, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao o Allahu, njegovoj vjeri i propisima je tačno, jer ako je nešto od sebe i rekao ili uradio i pogriješio, Allah ga je u tome ispravio.

Jedina suprotnost koja se u Allahovim propisima (bilo u ajetu ili hadithu) može desiti jeste u različitosti propisa usljed postupnosti i progresivnosti Objave i njenih propisa.
Dakle, nekada je Allah Svojim robovima nešto zabranio a nakon toga im to dozvolio, Svojom mudrošću. On je stvorio stvorenja i On najbolje poznaje njihove sklonosti i potrebe, ono što im šteti i koristi. On je Mudri Zakonodavac.
Znači, istina je da dva teksta (ajeta ili haditha) mogu biti suprotstavljenog značenja ali samo zato što je prvi važio za jedno vrijeme, ali je potom dokinut, derogiran (zamijenjen) novim propisom, i to se ne ubraja u kontradiktornosti. Međutim, to dokidanje je moguće samo u propisima (naredbe i zabrane, da se dozvoli nešto što je prethodno bilo zabranjeno i obrnuto), a nikako u akidi (vjerovanju) i historijskim podacima.

U pitanju koje si postavio je riječ o propisu, tj. ophođenju prema nevjernicima prilikom pozivanja njih u Allahovu vjeru, ali u tome nije došlo do derogacije (dokidanja), tj. nije došlo do promjene propisa.
A kada dođemo do dva naočigled suprotstavljena teksta i ustanovimo da jedan nije derogiran (dokinut) drugim, već da oba važe, ono što se treba učiniti jeste el-džem’ (“pomirivanje“, tj. usaglašavanje ta dva naočigled suprotstavljena teksta).

Prema prvom tekstu, ajetu Uzvišenog Allaha, vidimo da nema prisile u vjeru, tj. da je u vjeru zabranjeno silom ugoniti, da se islam ne smije nikom silom nametati.
I zaista, ni Allah nije zadovoljan da neko pod prisilom ili licemjerno prihvati i praktikuje islam, već je primljeno samo iskreno prihvatanje, vjerovanje i postupanje.

Ali iz drugog teksta, haditha Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, se nazire nešto što nekome može djelovati suprotno prethodno spomenutom principu (neprisiljavanja ljudi da prime islam), a to je princip borbe radi širenja islama.

Međutim, to nikako nisu nepomirljive stvari, tj. se ne radi o kontradiktornosti (protivrječnosti).
Naime, iako je Allah muslimanima zabranio da ljude prisiljavaju da prihvate islam, On im je naredio da se bore na Njegovom putu, a ta borba (džihad ili kital) za cilj nema krvoproliće, ubijanje, porobljavanje, uzimanje imetaka,… (iako dolazi do toga u toj borbi) već je cilj te borbe uzdizanje Allahove Riječi i uklanjanje prepreka na tom putu.
Samo radi tog cilja, radi uspostave Allahovog zakona na Allahovoj Zemlji, napadaju i osvajaju (preciznije: oslobađaju) predjeli Allahove Zemlje koji su korumpirani i zaprljani vladanjem i suđenjem zakonima mimo Allahovog zakona, samo se radi tog cilja prolijeva krv i ubija, samo radi uklanjanja prepreka na putu uspostave Allahovog zakona.

Dakle, naredba borbe protiv nevjerstva i naredba širenja Allahove vjere ne podrazumijeva da se ljudi smiju i trebaju prisiljavati da prime islam. Ne, već je širenje Allahove vjere zapravo osvajanje teritorija, tj. oslobađanje predjela kojima se vlada zakonima nevjerstva, uklanjanje tagutskih nepravednih sistema i režima, vlasti i zakona, da bi Allahovim robovima na Allahovoj Zemlji vladao jedino Allahov zakon. A kad muslimani osvoje neku zemlju, oni svrgnu nevjerničku vlast, a uspostave vladavinu islamskog zakona, uspostave pravdu, dozvole ehlul-kitabijama (Jevrejima i kršćanima) da ostanu u svojoj vjeri i plaćaju džizju (namet kojim oni plaćaju islamskoj državi da ih štiti, a koji je zaista neznatan, simboličan) i niko ih ni na koji način ne prinuđuje i ne prisiljava da prihvate islam. Ali je bitno da je zavladala Allahova pravda primjenom Njegovog savršenog zakona, da se uklonila svaka prepreka pozivu ljudi u islam, dostupnosti Istine, da se prestala širiti islamofobija i mržnja prema islamu, ismijavanje njegovih vrijednosti i propisa.

Da zaključimo: Teritorije se osvajaju silom i oružjem i to nije tajna i to nije nikakva mahana islama niti stvar koje se muslimani trebaju i pred kim stidjeti, a kamoli se nekome kao inferiorni opravdavati, a kamoli to negirati.
Teritorije se osvajaju silom zato što je Allah jedino božanstvo koje ima pravo na ‘ibadet ljudi, zato što je islam Istina a sve mimo njega je zabluda, zato što je Allahov zakon pravda za robove Koje je On jedini stvorio i jedino On zna šta im treba, koristi i šteti i jedino im On ima pravo naređivati i zabranjivati. Njegov zakon mora Njegovom Zemljom zavladati i na njoj je sprovoditi, htjeli to ljudi ili ne, spoznali ljudi superiornost tog zakona ili ne, priznali njegove koristi njima samima ili ne. Ali princip nenametanja islama ljudima ostaje; ljude niko ne prisiljava da prihvate islam, mogu ostati u svom nevjerstvu (judaizmu ili kršćanstvu), to je njihov privatni, lični odabir, ali društva ne smiju biti korumpirana zulumćarskom vlašću i zakonima koje je osmislio čovjek, a koji se mijenjaju iz godine u godinu, kako se prohtje onome ko zavlada.

Dakle, Allah je zabranio prisiljavanje ljudi u vjeru, ali je naredio uklanjanje prepreka sa puta uspostave Allahovog zakona na cijeloj zemlji.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.