PITANJE:
Es-Selamu ’alejkum.
Jedan brat tvrdi da je naredjeno ubijati golubove. Kako mi je to bilo vrlo cudno, trazio sam dokaz za to a on mi je rekao da ima u Buhariji. Ipak mi se kasnije javio sa snimkom tih predaja i ispalo je da nije u “Sahihu” nego u Buharijinom djelu “Edebul-Mufred”. Radi se o hadisu da je Poslanik, s.a.v.s., vidio covjeka kako ide za gulobicom i rekao: ”Sejtan prati sejtanicu” i dvije predaje da je Osman, r.a., naredjivao da se kolju golubovi i ubijaju psi. Ja znam da je jedenje mesa goluba halala, ali zar je stvarno naredjeno da ubijamo golubove?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Jedno je sigurno, a to je da učenje islama ne spominje ubijanje golubova (osim što ih je dozvoljeno ubijati radi hrane).
Dakle, islam općenito ne podstiče na ubijanje golubova, a kamoli da to naređuje. Kad kažem da islam “općenito” na to ne podstiče niti to naređuje, time mislim na sva vremena i mjesta.
Dakle, stav islama nije da se golubovi trebaju niti moraju ubijati, osim možda u predjelima i vremenima kada postoji neka šteta od njih.
Imajući to u vidu, moramo pokušati da razmotrimo ove predaje i u tom svetlu ih razumijemo.

PRVO: Opštepoznata činjenica je da je imam el-Bukhari u svoj “Edebul-Mufred” uvrstio i hadithe koji nisu vjerodostojni.
Dakle, za razliku od svoga “Sahiha” u koji je uvrstio samo vjerodostojne (sahih) hadithe, u “Edebul-Mufredu” je naveo dosta haditha koji su hasen i dosta haditha koji su da’if (slabi). Kome god ovo nije poznato, to može lahko provjeriti na internetu prostim ukucavanjem (na našem jeziku) riječi “hadisi Edebul-Mufred vjerodostojni” ili još bolje na engleskom jeziku, jer je mnogo bogatija baza podataka: “Adab al-Mufrad” authentic?” i dobiće na desetine sajtova, od kojih će svaki potvrditi jednu te istu činjenicu, a to je da je imam el-Bukhari u tom djelu naveo i dosta da’if haditha.
Mnogi od učenjaka to objašnjavaju time da imam el-Bukhari jeste znao za slabost tih haditha, ali ih je ipak uvrstio jer je karakter napisanog djela prosto edeb, tj. djelo ne utemeljuje vjerske istine i fikhske propise, kakav je slučaj sa njegovim “Sahihom”, gdje nije uvrstio ništa ispod sahih haditha.
A spominje se da su el-Albani i el-Arna’ut ove dvije predaje (o ’Uthmanovom naređivanju da se ubijaju golubovi) ocijenili kao da’if (slabim). Izvor: https://www.islamweb.net/ar/fatwa/61315/

DRUGO: Sve i da određeni hadithi koji govore o propisima jesu sahih, oni često mogu biti derogirani.
Naime, naskh (derogacija, dokidanje) se upravo i dešava na polju tekstova koji govore o propisu (zabrana, pokuđenost, dozvola, pohvaljenost, naredba), a nikako u vjerskim istinama (akidi) i historijskim činjenicama.
Tako i u Bukharijevom “Sahihu” ima haditha koji su nedvosmisleno sahih (vjerodostojni), ali po njima niko ne postupa jer su derogirani, kakvih je nekoliko haditha u prvom tomu koji spominju da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe da im je, nakon polnog odnosa u kome nije došlo do polucije, dovoljno da operu polni organ i da uzmu abdest, a ne moraju se kupati.
Nekoliko je takvih haditha u prvom tomu el-Bukharijevog “Sahiha”, svi su oni sahih (vjerodostojni), ali se po njima ne radi jer su oni dokinuti, tj. spomenuti propis iz njih je derogiran, zamijenjen jasnim tekstom ajeta iz sure el-Ma’ide koji naređuje kupanje, a i tekstom haditha u kome Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, spominje da je obavezno kupanje nakon samog dodira (stupanja u polni odnos).
Dakle, hadith iz “Edebul-Mufreda” itekako može biti slab, a i ako je sahih on može biti derogiran.

TREĆE: Mogućnost derogacije propisa iz haditha ne pobija ni činjenica da je ashab ili khalifa nešto rekao (naredio ili zabranio) i nakon smrti Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem.
Naravno, ništa se ne može derogirati nakon njegove smrti, međutim često se dešavalo da određeni ashab (nekada ashab veoma blizak Resulullahu, sallallahu ‘alejhi we sellem) ne zna da je nešto derogirano i mjesecima ili godinama postupa po onome što zna, ali što je dokinuto i zamijenjeno novim propisom, za šta on ne zna.
Recimo, poznato je da je Ibn ‘Abbas ljudima govorio: “Bojim se da kamenje ne počne padati na vas! Ja vam kažem: ‘Rekao je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem’, a vi govorite: ‘Rekao je Ebu Bekr’ i ‘Rekao je ‘Umer’! “
Šta je moja poenta ovime? Zar su Ebu Bekr i ‘Umer svjesno ljudima govorili suprotno od Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem? Ne, već je očigledno da oni (iako su toliko bili bliski sa Resulullahom, sallallahu ‘alejhi we sellem) nisu o nečemu znali ono što je znao Ibn ‘Abbas!
Tako je moguće da je ‘Uthman (ako je uopšte njegov govor vjerodostojno prenešen do imama el-Bukharija) ljudima savjetovao nešto što je derogirano, a da on za to nije znao.

ČETVRTO: Ako uzmemo da su ove predaje sahih, tj. da to i jeste bio ‘Uthmanov stav, ne možemo a da se ne začudimo vidjevši poistovjećivanje klanja golubova sa ubijanjem pasa, ako znamo da je većina učenjaka islama na stavu da ni sve pse ne treba ubijati, već da je prvobitna naredba ubijanja pasa nakon toga derogirana propisom ubijanja (samo) crnog psa.
Pa ako ni sve pse (osim crnih) ne treba ubijati, kako da bude naređeno ubijati golubove? Kako i zašto i na osnovu kog argumenta se moraju ubijati golubovi, koji ni približno nisu ni štetni, ni prljavi kao psi, niti se spominje da u njih ulazi šejtan (kako se spominje da ulazi u pse), niti ima jasnih haditha koji spominju njihovo ubijanje (onako kako ima haditha koji spominju ubijanje pasa)?
Olahko i doslovno uzeti ‘Uthmanovu naredbu značilo bi žmuriti na sve je sahih, a što se tome suprotstavlja.

PETO: Učenjaci su saglasni da kada ashab nešto kaže i ne pripiše taj govor Resulullahu, sallallahu ‘alejhi we sellem, već to prosto kaže ”od sebe”, ako je u pitanju stav sa polja akide, mora se prihvatiti (jer se podrazumijeva da je ashab to čuo i naučio od Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem), a ako je taj stav sa polja fiqha, ne mora se prihvatiti jer itekako može biti da je to samo idžtihad tog ashaba, različit od idžtihada i stava drugih ashaba.
Jer, ashabi su u fikhu činili idžtihad (pa se u fetwama često razilazili), ali u stvarima vjerovanja svakako da nisu.
A ove riječi su, ponavljam, riječi ‘Uthmana, ashaba koji je u nekim stavovima imao stav različit od stava ‘Umera ili Ibn ‘Abbasa i slično.

ŠESTO: Iako je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi we sellem, o čovjeku koji je išao za golubicom rekao: ”Šejtan prati šejtanicu”, to i dalje ne upućuje na validnost naredbe ubijanja golubova, pogotovo ne trajne naredbe.
Ovo nije jedini hadith koji se ne može uzeti doslovno, već se mora shvatiti da je to rečeno o tom čovjeku i da je time pokuđen njegov postupak (strast za golubovima, dangubljenje i sl.).
Šta ćemo onda sa poznatim hadithom u kome stoji da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu ’alejhi we sellem, da mu se požali da njegov otac uzima njegov imetak (novac), na šta mu je Poslanik, sallallahu ’alejhi we sellem, rekao: ”I ti i tvoj imetak pripadate svom ocu”? Ako hadith shvatimo doslovno, ako je otac nekog od nas musliman, bilo bi mu dozvoljeno da cijelog svog života ne radi, već da bez pitanja i kontrole i obzira prosto uzima od imetka svog sina, pa makar mu time nanio i finansijske probleme. Međutim, niko od učenjaka nikada to nije tako shvatio niti prokomentarisao, već su to uslovili i ograničili na neke osnovne potrebe oca, i to tek ako i kada sinu ne predstavlja problem i poteškoću pomagati oca i sl.
Ili sa postupkom ’Umer ibnul-Khattaba, radijallahu ’anhu, kada je svom sinu naredio da razvede svoju ženu, u čemu je slijedio i postupak Ibrahima, ’alejhis-selam, koji je na sličan način poručio sinu Isma’ilu da ”promijeni kučni prag” (razvede ženu i oženi drugu). Zar to znači da svaki otac musliman ima prava da sinu to naredi, a da se sin mora tom pokoriti, inače će biti griješan? Ne znači, već je uslov da otac zaista kod sinovljeve žene vidi jasne znake nepokornosti ili slabog imana ili lošeg akhlaka i morala i slično.
Tako bi se i riječi Poslanika, sallallahu ’alejhi we sellem, (“Šejtan prati šejtanicu”) morale shvatiti jedino kao ukor bavljenja golubovima, zbog štete igranja sa njima, a što se vidi i iz sljedeće stavke (sedmo).

SEDMO: Zanimljivo da u predajama, sve i ako jesu vjerodostojne, ne stoji da je ‘Uthman rekao da su Allah ili Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredili ubijanje (klanje) golubova, već stoji da je on to naređivao, što nas itekako navodi na pomisao da je on to činio iz svog idžtihada (svojim shvatanjem spomenutog haditha o “šejtanu i šejtanici” čije značenje je itekako predmet razilaženja) ili jer je stanje tada bilo takvo da su golubovi predstavljali smetnju ili štetu, vjerovatno se mnogo umnoživši, te ili čineći štetu usjevima, žitu, voću, ili ometanjem ljudi u radovima, ili prljanjem avlija muslimana svojim izmetom ili još prije zbog igranja muslimana sa golubovima i zapostavljanja ‘ibadeta, učenja ili rada za opskrbu.
Štaviše, Ibn ’AbdulBerr je spomenuo razlog toga, pa je spomenuo da je došlo od ’Umera i ’Uthmana, radijallahu ’anhuma, da su, kada se u Medini pojavilo igranje sa golubovima i međusobne borbe među psima, naređivali ubijanje pasa i klanje golubova.

Dakle, jedino se može istraživati šta je tada bio razlog (povod) takve ’Uthmanove fetwe (ako je ikako i vjerodostojno prenešeno da je to tada bila njegova naredba), a nikako se ne može raditi o trajnoj (i danas važećoj) naredbi niti podsticanju na ubijanje golubova. Inače, svi koji ih ne ubijamo, bili bismo grješni, a to je zaista pogrešno razmišljanje koje proizilazi iz pogrešnog i doslovnog shvatanja tekstova i njihovog neusaglašavanja (nepomirivanja) sa ostalim tekstovima i onim što je opštepoznato.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.