PITANJE:
Es-Selamu ‘alejkum.
U džematu u kome se klanja dvadeset rekata teravije, da li griješim što uvijek izlazim nakon klanjanih osam rekata?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Sam terawih namaz je samo sunnet i mustehabb, nije naređen.
Broj rekata terawih namaza po sunnetu se vraća na poznatu praksu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, po pitanju broja rekata kijamul-lejl (noćnog namaza) uopšte, a to je osam rekata ili jedanaest rekata sa witr namazom.
Tako da, ako se tiče džemata, emira i rukovodstva džemata, imama njihovog, najbolje je da terawih klanjaju osam rekata, nema sumnje.

Međutim, poznato je da je u vrijeme ‘Umer ibnul-Khattaba terawih klanjan 20 rekata i poznato je da tome niko od ashaba niti tabi’ina nije prigovorio, niti je to nazvao novotarijom, najprije zbog poznatog haditha Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u kome je ostavio oporuku rekavši: “Držite se mog sunneta i sunneta mojih pravednbih upućenih khalifa…”
Tako je, tekstom haditha, dužnost pridržavati se za njegov sunnet i sunnet četvorice khulefa’ir-rašidina nakon njega (Ebu Bekra, ‘Umera, ‘Uthmana i ‘Alija, Allah bio zadovoljan svima njima).
Time ono što su oni od novina unijeli, iako to jezički jeste “novina”, nova stvar, nije novotarija koja se u srži kosi sa sunnetom i koja mora biti odbačena, ne.

Još i prije ‘Umerovog uvođenja dvadeset rekata terawih namaza, imali smo Ebu Bekrovo sakupljanje Kur’ana u jednu knjigu, u mushaf, što je bio postupak koji se jezički može okarakterisati novinom, novotarijom, ali ne i propisom, pa da se tvrdi da je to bio griješan i pogrešan postupak.
Štaviše, nema učenjaka niti običnog muslimana koji Ebu Bekru prigovara na sakupljanju Kur’ana, iako je to nešto što nije bilo za vrijeme Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem.
A nakon ‘Umerovog uvođenja dvadeset rekata terawih namaza, kao i njegovog uvođenja institucije zatvora, došlo je i do ‘Uthmanovog uvođenja “drugog” edhana za džumu-namaz, tačnije edhana koji se uči prije onog koji je od sunneta, uvođenje edhana koji se učio na pijacama i putevima, da ljude opomene i podsjeti da se bliži nastup džume-namaza.

Tako da ‘Umerovo uvođenje dvadeset rekata terawih namaza nije ni loša, niti usamljena praksa. Pa ako neko kategorično tvrdi da je novotarija klanjati terawih dvadeset rekata, on ne samo da optužuje ‘Umer ibnul-Khattaba za takav grijeh, već bi morao biti dosljedan pa reći da je novotarija i sakupljanje Kur’ana u jednu knjigu, a Ebu Bekr novotar u tome, ne dao Allah.

A ako neko kaže da u Ebu Bekrovom i ‘Uthmanovom postupku ima velike koristi, a u ‘Umerovom se ta korist ne vidi, i o tome se može diskutovati. Jer, ako se kaže da je Ebu Bekrovo sakupljanje Kur’ana pomoglo da se on sačuva, može se reći da bi ga Allah (Kur’an) sačuvao i bez toga, On je to ajetom obećao.
Ali, eto, recimo da je za sakupljanjem Kur’ana postojala velika potreba, te da je za drugim edhanom postojala velika potreba (usljed povećanja broja stanovnika u gradovima), ali postojala je i danas ponegdje može postojati potreba ili korist u povećavanju broja rekata sa osam na dvadeset (ponavljam da to nije grijeh ni novotarija). Ta potreba je u tome što učenjaci tvrde da ako se klanja sa dugim učenjem na stajanju, onda je bolje klanjati osam, ali ako imam uči kratko, onda je bolje klanjati dvadeset rekata. I zaista, čak i u džematima muwehhida, ima džemata u kojima imam uči veoma kratko pa se, pridržavajući se klanjanja osam rekata, terawih vrlo brzo završi, možda slično dužini onog omraženog i od nas ismijavanog namaza ‘odža. Jer oni, iako klanjaju brzo i uče kratko, ipak klanjaju dvadeset rekata, pa još klanjaju sunnet od četiri rekata prije farda, te nakon sunneta poslije farda klanjaju i witr-namaz, pa ma koliko da se “lome” i žure, ostanu, recimo, 45 minuta. A u našim džematima, kad klanjamo isključivo osam rekata, ako imam uči manje Kur’ana na stajanju, može se desiti da tih osam rekata traju i znatno manje od ‘odžinih dvadeset. Tako da, ako zaista imam već uči isključivo kratke sure (možda su dio džemata stari ljudi koji dugo ne mogu stajati), nije sporno da se klanja i dvadeset rekata.

Kucajući ovo, a svijestan da među nama ima mnogo bukvalista koji će sada okriviti mene za napuštanje sunneta, a naravno da nemaju petlju za to isto djelo okriviti ‘Umer ibnul-Khattaba, radijallahu ‘anhu, one koji tako razmišljaju (koji vide ogroman problem ako se negdje klanja dvadeset rekata, jer se navodno napustio sunnet) ću pitati:

  • Da li je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, klanjao terawih osam rekata ili se mišljenje o osam rekata ipak zasniva na njegovoj praksi klanjanja noćnog namaza, nevezano za terawih? Biće da je ovo drugo.
  • Da li je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, klanjao terawih uvijek u džematu ili ga je nekada klanjao i sam? Biće da je ovo drugo.
  • Da li je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, dolazio na terawih svake noći ili je znao ne doći, rekavši da to čini jer se boji da se vjernicima to ne propiše kao obaveza? Biće da je ovo drugo.

Pa ako neko toliko galami zbog nečijeg uvođenja više od osam rekata terawiha, želeći da “slijedi isključivo sunnet”, zašto taj nije dosljedan pa da nazove klanjanje terawiha svake noći novotarijom ili klanjanje terawiha redovno u džematu novotarijom?

Dakle, ako bi neko ko odlučuje u pitanjima džemata pitao, reklo bi mu se: Organizujte terawih namaz od OSAM rekata, to je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.
Ali ako pita neko ko ne odlučuje o tome, već samo dolazi u džemat u kome se već svakako klanja dvadeset rekata, šta on da čini, nakon što je saznao da dvadeset rekata nije bid’at koga se mora kloniti, onda on ima izbor:
1) ili da klanja osam rekata, u čemu ga niko ne može i nema prava koriti,
2) ili da klanja za imamom svih dvadeset rekata.

A i u tome ima bolje od dobroga, tj. veće od dva dobra:
Nije isti propis kad odlučuješ o “politici” džemata i organizuješ format i broj rekata terawiha kao kad si samo muktedija koji posjećuje tu džamiju. Jer ako klanjaš sam ili odlučuješ koliko rekata će se u džamiji klanjati, onda ti je sunnet da se klanja osam rekata.
Međutim, ako si samo klanjač koji posjećuje džamiju u kojoj se svakako već klanja dvadeset rekata, ne možeš kategorički tvrditi da slijediš sunnet ako izađeš nakon osam rekata. Zašto? Zato što ti jesi postupio po sunnetu gledano sa aspekta broja rekata, međutim iako je izlaženje nakon osam rekata sasvim dozvoljeno, to ipak nije stanje za koje se može reći da se postupilo po sunnetu.
Ne, tada je sunnet ono sasvim suprotno, a to je da se klanja svih dvadeset rekata za imamom.
Ako neko pita: Kako da bude sunnet klanjati dvadeset, ako je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, klanjao samo osam? Tako što je sunnet ono što je on rekao, uradio ili prećutno odobrio. A on je, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: rekao: “Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć” (bilježe ga Ebu Dawud, et-Tirmidhi, en-Nesa’i, Ibn Madže, imam Ahmed, Ibn Hibban i Ibn Khuzejme, a sahihom su ga ocijenili et-Tirmidhi, Ibn Khuzejme i Ibn Hibban.
Ovo klanjanje sa imamom sve do kraja namaza nije klanjanje akšama niti jacije, taman posla, tada je svakako naređeno klanjati fard namaz za imamom u potpunosti, niti se cilja na sunnet koji se ne klanja za imamom (u džematu), već je riječ upravo o terawihu, jedinom sunnet namazu koji je potvrđeno klanjati u džematu za imamom.

ZAKLJUČAK:
Dakle, iako je (zasebno ili kao imam) bolje klanjati osam dužih rekata, ako već imam klanja dvadeset, tada nije sunnet napuštati nakon osam (iako je i to dozvoljeno, kao i napustiti nakon četiri, ili dvanaest, ili šesnaest), već je sunnet i njegov savjet da klanjamo za imamom dok on predvodi namaz u džematu.
U tom postupku je slijeđenje sunneta, a i sticanje onako velike nagrade (kao da si klanjao cijele noći).

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.