PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu,
U knjizi “Vjerovanja imama tevhida” sam pročitala slijedeće:
“Što se tiče zakletve, ashabi su se zaklinjali očevima, zaklinjali su se Kabom i sličnim, ali im je to zabranjeno tek nakon dužeg perioda. Pa im je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: ‘Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima.’ i kaže: ‘Onaj ko se bude zaklinjao neka se zakune Allahom ili neka šuti.'” (str. 328)
Da li je tačno da je zaklinjanje nečim mimo Allaha neko vrijeme bilo dozvoljeno, a tek poslije zabranjeno?
Ako je tačno onda mi nije najbolje jasno, jer takvo zaklinjanje predstavlja mali širk, a širk je uvijek zabranjen, u svako doba i svakom šerijatu.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selamu we rahmetullahi we berekatuh.

PRVO:
Vjerujem da nije ispravno reći da je prije ove zabrane zaklinjanja (zabrane koja je došla u hadithu) to djelo bilo dozvoljeno.
Jer, do nas je došlo da su se ashabi uistinu zaklinjali svojim očevima, Ka’bom, itd., a u tome ne stoji da je to tada bilo dozvoljeno.
Također, imamo i riječi iz knjige koje si navela, ali su to samo riječi učenjaka koji kaže da im je (ashabima) to kasnije zabranjeno i to ne znači da je to prije toga bilo dozvoljeno, da je to nešto što je kod Allaha neznatno ili nešto čime je Allah zadovoljan, već je moguće da je nešto Allahu mrsko ali da to ljudima jasno zabrani tek kada oni imanski sazru za to.
Primjer toga jeste njihovo sazrevanje za propis dozvole posjete kaburovima, što prije toga jeste bilo zabranjeno jer je postojala bojazan njihovog vraćanja širku, ali kad su ojačali u tewhidu, hadithom im je rečeno da im je od tada dozvoljeno posjećivati groblja.
Primjer toga jeste i njihovo sazrevanje za propis zabrane ispijanja alkohola, dok im Allah to strogo nije zabranio, iako je alkohol i prije objave ajeta zabrane opijao razum i u sebi imao više grijeha nego koristi.
Ta dva slučaja sam naveo kao dokaz da itekako ima slučajeva da je Allah neke propise (dozvole ili zabrane) objavio tek kada su muslimani (ashabi) sazreli za njihovo sprovođenje, i to nije nepoznato.
Međutim, za razliku od dva prethodno spomenuta slučaja (dozvola posjeta kaburovima i zabrana pijenja alkohola) koji jesu primjeri naskha (derogacije, dokidanja), niko od učenjaka nikada nije u primjere naskha svrstao zabranu zakljinjanja nečim mimo Allaha.
Znači, da je to djelo prije objave zabrane njega bilo ljudima dozvoljeno, to bi bio naskh (derogacija), propis zabrane nakon dozvoljenosti.
Dakle, biće da je zaklinjanje nekim/nečim mimo Allaha uvijek bilo i biće Allahu mrsko djelo, ali je On ljudima objavio i pojasnio njegov propis (zabranu toga) onda kada je On smatrao da je vrijeme za to.

DRUGO:
A sve i ako bismo shvatili da je prije objave haditha u kom je jasno došla zabrana zakletve nečim mimo Allaha to djelo bilo dozvoljeno, moramo uvijek imati na umu da je razlika između malog i velikog širka ogromna.
Kada se uopšteno i neograničeno kaže “širk”, misli se na VELIKI širk.
Kada se općenito kaže da Allah nikome neće oprostiti širk (ako umre a ne pokaje se za to), ne cilja se i ne misli na mali, već VELIKI širk, jer je Allah rekao da neće oprostiti أَنْ يُشْرَكَ بِهِ, tj. da mu se učini širk, da mu se neko učini ravnim, da mu se neko pridruži u ‘ibadetu, a sve to je značenje velikog širka, dakle činjenja ‘ibadeta nekome mimo Allaha.
Dakle, samo VELIKI širk je ono što Allah nikome neće oprostiti ako na tome umre.
Također, samo VELIKI širk je nešto u čemu čovjek nije opravdan darurom (nuždom), već samo ikrahom (prisilom).
Znači, za stvari ispod (manje od) izgovaranja i činjenja VELIKOG širka čovjek može biti opravdan i darurom, ali se u riječima ili djelu VELIKOG širka čovjek ne pravda darurom, već samo stanjem ikraha.
Tako je i sa stvarima i primjerima malog širka. Iako je mali širk najveći od velikih grijeha, on nije oličen u činjenju nekoga Allahu ravnim, u činjenju ‘ibadeta nekome mimo Allaha.
Tako je i sa nošenjem hamajlije koja svakom muwehhidu izgleda grozno (oslanjati se na hamajliju mimo Allaha?!), ali sve dok to nije ‘ibadet nekome mimo Allaha i oslanjanje na nekoga mimo Allaha već oslanjanje na to da će Allah navodno čovjeka čuvati zbog sebeba te hamajlije, posebno ako sadrži kur’anske ajete i dove, to nije veliki širk, pa ima čak i tabi’ina koji su dozvolili nošenje takvih hamajlija (koje sadrže ajete).
Tako je i sa sedždom pozdrava koja svakom muwehhidu izgleda grozno (pasti na tle pred nekim mimo Allaha?!), ali sve dok to nije ‘ibadet nekome mimo Allaha to nije veliki širk, pa u prijašnjim šeri’atima nije bila čak ni zabranjena, te su je učinili meleci Ademu, ‘alejhis-selam, kao i otac, majka i braća Jusufu, ‘alejhis-selam.
I upravo u pasusima prije riječi koje si navela iz knjige “Vjerovanja tewhida”, upravo tu su navedene predivne riječi kojima se objašnjava ogromna razlika između velikog i malog širka, pa se između ostalog kaže:
“Onaj ko ne pravi razliku između prizivanja mrtvog i zaklinjanja njime ne poznaje širk zbog kojeg je Allah poslao Muhammeda da ga zabranjuje i da se bori protiv njegovih pristalica.”
Dakle, ogromna je razlika između velikog širka (ovdje u primjeru prizivanja mrtvog) i malog širka (ovdje u primjeru zaklinjanja njime). Prvo je činjenje ‘ibadeta nekome mimo Allaha, a drugo nikako nije.
A ono što je oduvijek bilo zabranjeno i što je izvodilo iz vjere jeste činjenje ‘ibadeta nekome mimo Allaha, činjenje nekoga Allahu ravnim, a to je VELIKI širk.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.