PITANJE:
Esselam alejkum, brate. Imam pitanje. Ako dok smo dzunupi i ne smijemo dodirivati casni Kur’an jel smijemo citat knjige u kojima su ajeti iz Kur’ana?
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Ti u startu smatraš da se bez čistoće ne smije dodirivati mushaf, a pitaš za knjige u kojima ima ajeta.
Ipak, trebaš znati da su se učenjaci razišli po pitanju propisa doticanja mushafa bez abdesta (čistoće, uopšteno).
PRVA SKUPINA, za koju se kaže da je to većina islamskih učenjaka i svi pravnici četiri pravne škole, zastupa stav da je zabranjeno doticati mushaf bez abdesta i oni to argumentiraju sa dva dokaza: jednim ajetom i jednim hadithom.
Ajet kojim to dokazuju jeste ajet:
لَا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ
“Ne dodirujuje (tu Knjigu) (drugi), osim oni koji su čisti.” (sura el-Waki’a, 79. ajet)
Njihovom argumentacijom ovim ajetom, mushaf ne smiju dodirivati oni koji su nečisti, dakle: osoba koja je džunub, žena koja je u stanju hajdha ili nifasa niti osoba koja je čista od spomenutih stanja ali koja nema abdest.
Hadith kojim dokazuju su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem:
لا يمس القرآن إلا طاهر
“Kur’an ne dodiruje (drugi), osim tahir (čista osoba).”
DRUGA, iako manja, SKUPINA učenjaka zastupa stav da musliman ne mora biti u stanju čistoće da bi dodirnuo mushaf, i to tako što osporavaju oba dokaza prethodne skupine, spomenuti ajet i hadith.
Naime, iz najautentičnijih tefsira (komentara Allahove Knjige) saznajemo da je naispravnije shvatanje gorespomenutog ajeta (“Ne dodiruju ga, osim čisti”) to da se time uopšte ne misli na mushaf (pisanu verziju Kur’ana, posljednje Allahove Objave), već da se cilja na Lewhul-Mahfudh (Čuvanu Ploču) koja je kod Allaha, pa nju (tu Knjigu, Lewhul-Mahfudh) mogu dodirnuti samo oni koji su čisti, tj. meleci.
Što se tiče drugog dokaza prve skupine, haditha “Kur’an ne dodiruje (drugi), osim tahir (čista osoba)”, njega bilježi imam Malik u “Muwetti” ali je on mursel, dakle bez spomena ashaba koji ga je tabi’inu prenio od Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i kao takav on nije prihvatljiv kod kritičara haditha. Ovaj hadith, osim Malika, bilježe i en-Nesa’i i Ibn Hibban i kod njih on nije mursel već je spojenog isnada (lanca prenosilaca), međutim najveći hadithki autoriteti su i taj isnad osporili (među njima i Ibnu Hadžer el-Askalani, Ebu Dawud, Ibn Ebi Hatim, Ebu Zur’a i dr.), rekavši da on ima skrivenu mahanu, i to u tome da je prenosilac Hakem ibn Musa pogriješio kada je u isnadu naveo ime Sulejmana ibn Dawuda, a riječ je o Sulejmanu ibn Erkamu od koga se hadithi ne prihvataju.
Skupina učenjaka koja tvrdi da za dodirivanje mushafa nije potrebna čistoća, uz to navodi da u hadithu (kada bi on i bio autentičan) “Kur’an ne dodiruje, osim tahir (čist)” riječ “tahir (čist)” ne mora nužno značiti čistoću od hadesa (nečistoće), već da u arapskom jeziku to može značiti čistoću od širka i kufra (u ajetu je došlo: “Mušrici su nedžes”, a ta nečistoća nije hades već prljavština širka), a može da znači i čistoću od nedžaseta (u hadithu je došlo za mačku: “Ona nije nečista”).
Stoga, ova druga skupina učenjaka naglašava da spomenuti hadith nije prihvatljiv jer je jedan njegov isnad mursel (fali mu ashab), a u drugome je prenosilac od koga učenjaci haditha ne prihvataju hadithe, a nakon toga hadith ima i višestruko (nejasno) značenje (ko je “tahir”).
Oni koji argumentiraju ovim hadithom očigledno nisu znali za njegovu spomenutu skrivenu mahanu, pa su (vjerujući da je hadith ispravan) zapisivali da su se učenjaci složili na zabrani dodirivanja mushafa bez abdesta, a kasnije generacije su se slijepo povele za njima i ne obraćaju pažnju na ispravno razumijevanje ajeta i kritiku haditha.
ZAKLJUČAK o propisu dodirivanja mushafa bez čistoće:
Iako ja iz svega što učenjaci navode u argumentaciji svojih stavova (dozvole ili zabrane dodirivanja mushafa bez čistoće) vidim slabost argumentacije prve skupine, osjećam određenu bojazan da u stanju džunupluka hvatam mushaf. Nekad ga dodirnem bez abdesta, samo radi pomjeranja sa mjesta na mjesto, ali ga ne otvaram i ne listam, ne čitam bez čistoće, te smatram da je opreznije to izbjegavati, posebno u stanju veće nečistoće od nemanja abdesta (u stanju džunupluka, hajdha i nifasa). Onaj ko zauzme stav da nema smetnje u tome, sve i ako dodiruje mushaf bez čistoće ipak ne bi trebao zamjerati onome ko se toga kloni iz opreznosti. Onaj ko se toga kloni, s druge strane, ne bi trebao za grijeh optuživati onoga koji to čini (dodiruje mushaf bez čistoće).
A što se tiče propisa dodirivanja i listanja (čitanja) islamskih knjiga u kojima ima kur’anskih ajeta, niko od učenjaka nije uslovio čistoću za takvo nešto.
Naime, ona skupina učenjaka koja tvrdi da se za dodirivanje mushafa mora biti čist, time cilja SAMO na mushaf, tj. na cjelovitu, kompletnu zapisanu posljednju Objavu, Kur’an u jednoj knjizi.
Oni odobravaju dodirivanje i čitanje svega što nije mushaf bez čistoće, pa čak i knjiga tefsira, iako je u njima čitava Objava, obrazloženjem da iako tefsir sadrži čitav Kur’an, u njemu ipak ima ljudskih riječi (govora mufessira, autora tefsira) više nego Allahovih riječi, pa to nije Kur’an, nije mushaf.
Čistoća (abdest, gusul) nije neophodna ni za dodirivanje knjižica koje sadrže, recimo, posljednja tri džuz’a Kur’ana. U slučaju njih, tu nema govora ljudi, sve je Allahov govor, ali to nije kompletan Kur’an, nije mushaf.
Još je jasnije u pogledu islamskih knjiga u kojima ima kur’anskih ajeta, ali je ljudskih riječi (autora knjige) desetostruko više od navedenih ajeta u knjizi.
Dakle, po idžma’u svih učenjaka, osoba bez abdesta, osoba koja je džunub i žena u hajdhu i nifasu mogu čitati i dohvatati knjige tefsira, knjižice sa džuz’om ili nekoliko džuz’eva Kur’ana i islamske knjige na arapskom jeziku ili bosanskom i sl. jezicima.
Kao što u prvom, dužem dijelu odgovora rekoh i objasnih, učenjaci su podijeljeni po pitanju obaveze stanja čistoće za dodirivanje mushafa.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.