DA LI JE TEWHĪD EL-HĀKIMIJJE BID’AT ?

Treba razumijeti da nijedna generacija selefus-saliha (prve tri generacije muslimana) uglavnom nije koristila sadašnju terminologiju i klasifikaciju različitih šerī’atskih nauka. Teško ih možete naći da koriste neke termine koji su danas tako poznati, kao što su: tewhīd er-rububijje, tewhīd el-ulūhijje ili tewhīd el-esmā’i wes-sifāt. Naprotiv, mi ih vidimo kako tewhīd spominju općenito, kao jednu temu.

Međutim, kasnije generacije su podijelile ove klasifikacije tewhīda, u svrhu podučavanja i razvrstavanja različitih aspekata Allāhovog tewhīda.

Neki od njih, kao što je Ibnul-Qajjim, su spominjali samo dvije kategorije tewhīda, kao što je on rekao u svom objašnjenju tewhīda, kako je došlo u Qur’ānu, u sūrama el-Kafirūn i el-Ihlās:

”… i one dvije su (ove dvije sure) obuhvatile dvije vrste tewhīda, bez kojih nema spasa ni uspjeha. A  to su: tewhīd el-‘ilm wel-i’tiqād (tj. tewhīd znanja i vjerovanja).

I on, Allāh mu se smilovao, nastavlja da objašnjava ovu kategoriju, dok nije rekao:

”… i druga je tewhīd el-qasd wel-‘irāde (tj. tewhīd namjere i želje)

I poput toga, on nastavlja da objašnjava ovu kategoriju. [1]

A poenta ovdje je da tewhīd el-‘ilm wel-i’tiqād uključuje Njegova imena i svojstva sa tačke gledišta onoga što mi znamo i vjerujemo u vezi Allāha. A tewhīd el-qasd wel-‘irāde također ovo uključuje sa tačke gledišta kako mi obožavamo Allāha u skladu sa Njegovim imenima i svojstvima.

Tako je ovo bio različiti način objašnjavanja i klasifikacije tewhīda, stavljajući akcenat na dva aspekta, umjesto na tri.

I slično ovome, Ibn Ebil-‘Izz, Allāh mu se smilovao, je rekao u svome poglavlju o tewhīdu:

”Dalje, tewhīd u koji su pozivali vjerovjesnici i koji je bio glavni sadržaj objavljenih knjiga je od dvije vrste:

  1. tewhīd fil-ithbāt wel-ma’rife (tewhīd potvrde i znanja): to je priznavati Allāhovo postojanje zajedno sa Njegovim svojstvima, djelima i imenima. U ovome je On jedinstven. Nema nikoga poput Njega u svim ovim svojstvima, kao što su nas sām Allāh i Njegov vjerovjesnik obavijestili.
  2. tewhīd fit-taleb wel-qasd (tewhīd traženja i namjere): ovaj drugi, tewhīd traženja i namjere, je dobro definisan sljedećim kratkim poglavljem iz Qur’āna:

قُلْ يَا أَيُّهَا الْكَافِرُونَ لَا أَعْبُدُ مَا تَعْبُدُونَ

”Reci: O nevjernici, ja ne obožavam ono što vi obožavate…” [2]

i qur’ānskim ajetom:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلَمَةٍ سَوَاء بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللّهَ وَلاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضاً أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ

”O vi kojima je data Knjiga, dođite da se okupimo oko jedne riječi – i nama i vama zajedničke – da nikoga osim Allāha ne obožavamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allāha, bogovima ne držimo…” [3][4]  

I vrijedno je spomena da je Ibn Ebil-‘Izz spomenuo ovu klasifikaciju (podjelu) na dvije kategorije – samo nekoliko stranica nakon objašnjavanja tewhīda sa tri uobičajene kategorije: tewhīd er-rububijje, tewhīd el-ulūhijje i tewhīd el-esmā’i wes-sifāt.

Ali nije bilo čudno da on podijeli tewhīd na jedan način i objasni ga koristeći ove (tri) kategorije, a da ga onda objasni na drugačiji način, korištenjem samo dvije kategorije, jer oba ova načina pomažu u razumijevanju tewhīda i onoga što on obuhvata. A sve se ovo dešava unutar istog određenog poglavlja!

Također je interesantno naglasiti da je Ibn Ebil-‘Izz posvetio dosta prostora u svom poglavlju pobijanju sljedbenika novotarije, koji su negirali pojedine aspekte tewhīda. A ovo je bilo zbog njihovog razumijevanja onoga što tewhīd uključuje i na što ukazuje. Pa ipak, klasifikacija i podjela tewhīda nije bila važna, jer je on sām koristio dvije različite metode klasifikacije u svrhu objašnjavanja i naglašavanja njegovih implikacija i komponenti.

Slično ovome, nakon podjele tewhīda na tri uobičajene kategorije, dr Nu’ajm Jāsīn je u fusnoti svog poglavlja o tewhīdu spomenuo:

”Međutim, jedan dio islamskih učenjaka je ove tri vrste tewhīda sveo na dvije: tewhīd znanja i vjerovanja, u koji ulazi tewhīd er-rububijje, i tewhīd želje i namjere, što je Allāhov tewhīd u obožavanju Njega. (Vidi: ”Šerhul-‘aqīdetit-tahāwijje”, 76. str., ”Tejsīrul-‘Azīzil-Hamīd”, 17. str.)” [5]

Pa, iako je najuobičajenija i možda najbolja podjela različitih aspekata tewhīda na ova tri (tj. na tewhīd el-ulūhijje, tewhīd er-rububijje i tewhīd el-esmā’i wes-sifāt), ovo nikako ne znači da su ovi termini i podjele od propisane terminologije onoga što je Uzvišeni Allāh objavio Svome vjerovjesniku, ili od onoga čemu su podučavani ashābi, ili od onoga što je prenešeno narednim generacijama.

Naprotiv, ovi termini čak ne postoje u Allāhovoj Knjizi, niti u sunnetu Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, niti u izjavama ashāba.

Prema tome, kako neko može tvrditi da je upotreba četvrte ili pete kategorije tewhīda u svrhu objašnjavanja i kategorizacije nauke tewhīda – bid’at (novotarija)?! Naročito kada vidimo da su mnogi od prijašnih učenjaka koristili samo dvije kategorije tewhīda, da objasne i idenifikuju njihovu važnost.

Slično ovome, u mustalah el-hadīth (nauci o klasifikaciji i terminologiji hadīthā), raniji učenjaci nisu koristili izraz ”šadh” (netačan, nevjerodostojan), kada su spominjali predaje ili dijelove predaja koje su bili u kontradikciji sa mnogim vjerodostojnim predajama. Naprotiv, raniji učenjaci hadītha su ove predaje nazivali ”munker” (one kojima se može prigovoriti), a riječ ”šadh” je kasnije ušla u upotrebu da identifikuje ove predaje. Pa, je li to bid’at (novotarija)?

Tako, ako bi neko rekao da je termin ”tewhīd el-hākimijje” – bid’at (novotarija), zato što ga selefus-sālih (prve tri generacije muslimana) nisu koristile, onda je na njemu da pokaže samo jednoga od selefa kako koristi ove tri kategorije (tj. tewhīd er-rububijje, tewhīd el-ulūhijje i tewhīd el-esmā’i wes-sifāt) u svojoj terminologiji kao što se one koriste danas. Ovo zato što je težina dokaza na onome koji optužuje, a ne obratno.

Sālih el-Fewzān je rekao:

”U cilju da ovo dokažu, oni se baziraju na ideji da je podjela tewhīda samo tradicionalni način njegovog objašnjavanja, a ne nešto ograničeno. Zasnovano na ovoj pretpostavci, ne postoji ništa što nas spriječava od dodavanja sljedeće kategorije. Zato ovakvoj osobi treba biti rečeno: Ova podjela nije tradicionalno objašnjenje, već se ona vraća na Knjigu i sunnet, a selefi su ove tri kategorije uzeli direktno iz Knjige i sunneta.”

Prvo, mi kažemo da je ovaj odgovor dvosmislen. Ovo je zato što čovjek u odgovoru može potpuno i ispravno reći:

”Tewhīd el-hākimijje se također vraća na Knjigu i sunnet”,

kao što smo ranije zaključili.

Onaj koji kaže da je ijedan od selefā (predstavnika prve tri generacije) koristio terminologiju tri najpoznatije podjele tewhīda – ovo mora dokazati donošenjem njihovih izjava u kojima oni jasno koriste termine tewhīd er-rububijje, tewhīd el-ulūhijje i tewhīd el-esmā’i wes-sifāt. A do sada, nama nije predstavljena ni jedna jedina predaja ove prirode.

Sljedeće, autor iznosi navode nekih učenjaka koji smatraju da je dijeljenje tewhīda na četiri kategorije, od kojih je jedna tewhīd el-hākimijje – pokuđen bid’at (novotarija) i da je zato ova praksa nepoželjna. Međutim, kao što smo ranije dokazali, podjela na ova tri tewhīda nije nikako prenesena u Allāhovoj Knjizi, niti u sunnetu Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi wes-sellem, niti u terminologiji ashāba, pa su argumenti onih koji upotrebu ovog trećeg termina nazivaju bid’atom u potrebi za dokazom, koji nije predstavljen od strane autora.

Međutim, u smjeru navođenja ovih učenjaka, autor dodiruje relevantne činjenice. I opet, navodeći od Sālih el-Fewzāna, mi čitamo:

”Što se tiče hākimijje (sudstva), onda je to istina. Obavezno nam je suditi po šerī’atu Allāha, Slavljenog i Uzvišenog. Međutim, ovo je uključeno u tewhīd el-ulūhijje, jer je to pokornost Allāhu, Slavljenom i Uzvišenom.”

I ovo je istinito i ispravno, jer je čovjekovo obraćanje za sūd pred Allāhovim šerī’atom – oblik izdvajanja Allāha u ‘ibādetu, baš kao što je to činjenje žrtvovanja ili namāza jedino za Allāha, jer su oboje izdvajanje Allāha u ‘ibādetu. A svi ovi aspekti su već pokriveni u kategoriji tewhīda el-ulūhijje.

Zato drugo pitanje glasi:

”Ako je tewhīd el-hākimijje već obuhvaćen unutar tewhīda el-ulūhijje, šta je onda svrha njegovog stavljanja u četvrtu, odvojenu kategoriju tewhīda?”

Da bismo na ovo odgovorili, moramo osvjetliti neke historijske činjenice. Za vrijeme nedavnih periodā kolonijalizma, imperijalizma i kasnijih bombardovanja sekularističkim konceptima, na mnoge muslimane su utjecale ove ideje i mnogi su započeli da sebe pripisuju ideologiji uklanjanja vjere iz politike i zakonodavstva.

Ovo je odvelo do velikog prihvatanja neislamskih zakona i prihvatanja i suđenja mnoštvom ljudski načinjenih ustavā i izmišljenih zakonodavstava. Tako, nije bilo neubičajeno da čovjek traži presudu pred zakonima Francuske ili Britanije, da se osjeća zadovoljnim u činjenju toga, sve vrijeme vjerujući da je on i dalje na tewhīdu. A ovo je bilo zato što suštinske komponente tewhīda el-ulūhijje nisu bile jasne ovim ljudima.

Ovi ljudi su razumijeli da klanjanje, post i klanje žrtve treba biti učinjeno jedino za Allāha; međutim, oni nisu osjetili ni najmanju količinu stida od traženja svoje presude pred ljudskim zakonima, umjesto pred Allāhovim šerī’atom.

Na primjer, Ahmed Šākir je rekao:

”Zato pogledajte, o muslimani, u sve islamske zemlje, tj. u one koje tvrde da su islamske, u svim djelovima Zemlje, u ono šta su vam vaši neprijatelji od misionara i kolonijalista učinili! Oni su nametnuli muslimanima zakone zablude koji uništavaju moral i dīn. Evropski zakoni, koji su idoli, nikada nisu bili zasnovani na šerī’atu ili vjeri, već su bili zasnovani na sudovima koje su napravili kāfiri koji su odbili da povjeruju u vjerovjesnika svoga vremena, ‘Isā’a, ‘alejhis-selām. Taj je čovjek ostao na svom paganizmu, sa onim što je imao od fisqa i fudžūra (tj. opresije). Ova osoba je bila Justinijan, otac zakonā i onaj koji je utemeljio osnovu i – oni tvrde – važan čovjek iz Egipta koji je, sebe pripisivao islāmu, a koji nije osjećao stida da prevede zakone tog dhulumćarskog mušrika, i nazvao je to ”Justinijanov kodeks (zakonik)”, vrijeđajući time (tako) ”Mālikov kodeks (zakonik)”, jednog od islamskih pravnika, koji je zasnovan na Knjizi i sunnetu, a koji se pripisuje imāmu dārul-hidžre (tj. Medīne)! Zato, pogledajte nivo apsurdnosti, bestidnosti i nepromišljenosti tog čovjeka! Ovi zakoni, koje su neprijatelji islāma nametnuli muslimanima zbog neprijateljstva; u stvarnosti je to druga vjera, i oni su to učinili dīnom za muslimane,  u zamjenu za njihov čisti dīn, jer su oni njih obavezali da ga slijede i da mu se pokoravaju. I oni su to stavili u srca, ljubav i divljenje tim zakonima, do te mjere da vidite na njihovim jezicima i na perima riječi poput: ”svetost suđenja (presuda)”, ili ”svetost sudova”, ili ”svetost zakona”, i riječi poput ovih, kojima oni odbijaju da opišu islamski šerī’at ili mišljenja islamskih pravnika! Umjesto toga, oni ga (šerī’at) opisuju riječima poput: ”nazadnjaštvo”, ”zaostalost”, ”sveštenstvo” ili ”zakon džungle”, ili drugo mimo toga od zla koje vidite u novinama, magazinima ili modernim knjigama, koje su napisali sljedbenici ovih paganā. Onda su oni ove zakone i studije ovih izmišljenih zakona počeli da nazivaju riječima ”fiqh” (pravo), ”zakonodavstvo”, ”šerī’at”, i drugim riječima, koje je islamska ‘ulema koristila da bi opisala šerī’at i njegovu ‘ulemu. Onda su oni otišli i dalje, do stepena gdje su uporedili dīn islāma i njegov šerī’at sa njihovim modernim dīnom…”,

…dok nije rekao:

”… a ovaj moderni dīn je postao osnova pred kojim su muslimani uzeli svoj hukm (sud i presudu) i kojim sude u većini islamskih zemalja, bilo to u nečemu što se slaže sa šerī’atskim zakonom, ili mu se suprotstavlja. A sve ovo je bātil i pobuna, jer šta god da se podudara sa njim (šerī’atom) podudara se kao posljedica slučajnosti, a ne iz njegovog slijeđenja, i ne iz pokornosti Allāhoj naredbi i naredbi Njegovog Poslanika. Zato, šta god se slaže i šta god se suprotstavlja; oboje je zaglibljeno u blatu zablude, i to vodi onoga koji ga slijedi u vatru, i nije dozvoljeno muslimanu da mu bude pokoran ili da time bude zadovoljan. I mi ćemo ovome značenju dodati riječi hāfidha Ibn Kethīra u njegovom tumačenju 50. ājeta sure el-Mā’ide, inšāAllāh.” [6]

Zato, zbog ove stvarnosti i zbog činjenice da su muslimani zaista postali progutani u ovim zakonima kufra i njihovim sudovima i zakonodavstvima – obraćajući se za presudu ovim izmišljenim ljudskim zakonima, sve vrijeme ne bijući svjesni širka ovog djela – neki od ljudi znanja su počeli da spominju termin ”tewhīd el-hākimijje”, u cilju da naglase njegovu važnost i da istaknu vezu između propisivanja zakona i sāmog tewhīda, iako su oni razumijeli da je el-hākimijje (sūd i traženje presude) već unutar kategorije tewhīda el-ulūhijje. I to je bilo slično, historijski, razvijanju termina tewhīd el-esmā’i wes-sifāt, zbog poricanja Allāhovih svojstava, čak i ako je ovaj aspekt tewhīda uključen unutar tewhīda el-‘ilm wel-i’tiqād, kao što smo već spomenuli u našoj raspravi o podjeli tewhīda od strane Ibnul-Qajjima.

Pa čak i ako je jasno da je el-hākimijje uključen unutar tewhīda el-ulūhijje (kao što je tewhīd el-esmā’i wes-sifāt unutar tewhīda er-rububijje na manjem stepenu), ovo je prosto klasifikacija zbog naglašavanja (isticanja), zbog njegove potrebe i zbog nemara običnih ljudi, u svrhu naglašavanja njegove važnosti. I mi to ne vidimo kao bid’at (novotariju), već kao dodatak koji je ‘ulemi pomogao u podučavanju i ispravljanju (poboljšanju) ljudi.

‘Abdullāh bin Muhammed el-Gunejmān je bio upitan:

”Šta je vaše mišljenje u pogledu odbijanja tewhīda el-hākimijje, i da li je njegovo izdvajanje kao odvojene kategorije zapravo napuštanje mezheba selefā, i pod koju vrstu tewhīda bi ova kategorija ušla?”

Na što je odgovorio:

”Nije dozvoljeno negirati tewhīd el-hākimijje, jer je on od vrstā tewhīda. Ali, on spada pod tewhīd el-‘ibāde (drugi naziv za tewhīd el-ulūhijje) u pogledu samog vladara kao osobe. U pogledu samog značenja tewhīda el-hākimijje, onda on spada pod er-rububijje, jer je Vladar – Allāh. Zato bi trebalo biti da je Gospodar – Muttesarif (Onaj Koji kontroliše stvari), On je Onaj Kome pripada hukm (sūd), tako da to spada pod tewhīd er-rububijje u pogledu vladanja, naređivanja, zabranjivanja i ostvarivanja, dok je, u pogledu primjenjivanja i djela, rob odgovoran za slijeđenje Allāhovog hukma (sūda ili presude), i onda je to od tewhīda el-‘ibāde (tewhīda el-ulūhijje) u ovom smislu. A njegovo stavljanje u četvrtu kategoriju nema smisla, jer on spada u tri kategorije. A podjela bez razloga je slučaj viška riječi, koje nisu potrebne, i to je svakako jednostavna stvar. Ako ga on učini odvojenom kategorijom, onda je time učinjen dodatak, a u tome nema štete.” [7]

Zaključci:

Tako, iz onoga što smo gore objasnili, u pravcu njegovog razjašnjavanja, razumijemo sljedeće:

  1. Terminologija koja je razvijena od strane učenjaka u cilju da objasne i klasifikuju različite nauke šerī’atskog znanja nije od propisane terminologije koju su propisali Allāh ili Njegov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem. I zbog ovoga, ne može biti ograničeno na posebne metode objašnjavanja.
  1. Gornje pravilo se proteže na razvrstavanje i klasifikaciju tewhīda, kao što smo vidjeli da su neki od učenjaka i selefā, kao što je Ibnul-Qajjim, Ibn Ebil-‘Izz i drugi mimo njih, koristili dvije kategorije tewhīda, ili objašnjavali tewhīd naizmjenično, između tri i dvije kategorije, u ime koristi objašnjenja i naglašavanja njegovih aspekata i njihovih važnosti.
  1. Oni koji tvrde da je korištenje termina tewhīd el-hākimijje – bid’at; na njima je da donesu dokaz da su termini: tewhīd er-rububijje, tewhīd el-ulūhijje i tewhīd el-esmā’i wes-sifāt – korišteni od strane selefus-sāliha (prve tri generacije muslimana). U suprotnom, ta tvrdnja nema osnove.
  1. Tewhīd el-hākimijje nije odvojena (nezavisna) kategorija tewhīda, koja nema veze sa drugom kategorijom, već ona pada pod kategoriju tewhīda el-ulūhijje, kao što njeni dijelovi padaju pod tewhīd er-rububijje i tewhīd el-esmā’i wes-sifāt.
  1. Zbog historijskih događaja, neki od ljudi od znanja su počeli koristiti termin ”tewhīd el-hākimijje”, u cilju da daju naglasak na ovaj aspekt tewhīda, i da demonstriraju njegovu važnost i njegovu suštinsku vezu sa opštim Allāhovim tewhīdom.

A Allāh Uzvišeni najbolje zna.

I neka je salawāt i Allāhov selām na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu, njegove ashābe i na one koji ih slijede u istini do Sudnjeg Dana.       


[1] ”Bedā’il-fewā’id”, 1. tom, 145. i 146. str.

[2] sūra el-Kafirūn, 1-6. ājet

[3] sūra Āli ‘Imrān, 64. ājet

[4] vidi: ”Eš-šerh el-‘aqīde et-tahāwijje”

[5] Vidi knjigu ”Īmān – temelji, sustina i negacija” od dr. Nu’ajma Jasina, prijevod na bosanski jezik, 10., 13., ili 17. str (zavisno od izdanja, ali se u svim izdanjima radi o sadržaju 2. fusnote na samom početku knjige) (napomena prevodioca)

[6] ”Umdetut-Tefsīr Muhtesar Tefsīr Ibn Kethīr” Ahmeda Šākira, 3. tom, 214, i 215. str.

[7] Iz ”Pitanja i odgovori ‘Abdullāha el-Gunejmāna”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *