PITANJE:
Neko uzima kao argument i kaze: “Ljudi umiru, izgovaraju sehadet i umru sa osmjehom, a vi ih tekfirite!” Kako najbolje takvima odgovoriti?

ODGOVOR:
Zanimalo bi me da li taj koji to spominje i time dokazuje, da li on time brani ljude koji se bore sa puškom u ruci pa poginu, iako čine širk, te ih on ipak smatra muslimanima i šehidima, ili tom pričom cilja na ljude “civile”, mušrike koji obavljaju neke islamske propise, a koji umiru u svom krevetu i umru sa osmjehom.
Ali, bez obzira, odgovor važi za oba slučaja, a on leži u činjenici da se šejtan poigrava sa ljudima na raznorazne načine, a evo i dokaza oko kojih ćemo se svi složiti.

OSNOVA: Ako čovjek umre na širku i kufru, nema te stvari, okolnosti ni stanja koje nas treba i smije zbuniti.
Da!, moguće je da neko ko je činio širk umre sa osmjehom i ČAK da bude džennetlija, ali SAMO ako se prethodno pokajao od tog širka, pa makar mi i ne znali za njegovu tewbu! To je u redu, ali da ljudi uzimaju stanje umrlog mušrika i da time REKLAMIRAJU NJEGOV ŠIRK, to je musibet.
Jer, ako malo porazmisliš, ti ljudi nisu “prepukli” za stanje tog “nasmješenog” mejta, već njegovim osmjehom žele da dokažu da je on umro kao musliman i da je džennetlija, te da je put na kom je bio ispravan!
Pa ako je, recimo, kralj predsjednik arapske države (koji je tagut) umro sa osmjehom, oni nam neće reći da se on izgleda pokajao za tagutijjet, kufr i širk na kome je bio, već će ga samo zbog tog osmjeha “uguravati” u džennet i dokazivati da je put kufra kojim je išao – ispravan!

Evo dokaza da se osmjehom mrtvog mušrika ne može dokazati ni njegov lijep završetak, a kamoli ispravnost njegovog puta:

PRVO:
Internetom kruži nekoliko fotografija ši’ijskih vojnika, članova “Hezbollaha” koji su uslikani nakon pogibije, a na usnama im razvučen osmjeh.
Da li će taj reći da su i to šehidi, pa iako proklinju ashabe i majke vjernika, smatraju da je ovaj mushaf samo trećina “pravog” Kur’ana, vjeruju da su njihovi imami bolji od svih poslanika i da upravljaju stvarima u svemiru,…
Ako kaže da su takvi šehidi i pored ovakvog vjerovanja (a dokaz da su muslimani mu je to što su umrli nasmijani), samo će dokazati i ispoljiti svoj kufr.
A ako kaže da ti ljudi nisu muslimani, jer imaju širka i kufra u vjerovanju i djelima, kažemo da nije dosljedan i pitamo ga: “Gdje nestade osmjeh kao garancija i dokaz “islama”?” Zašto ovi nisu muslimani, iako se mrtvi smiješe, a neki “njegovi” jesu muslimani baš zbog tog osmjeha? Ako kaže da su oni na kufru, kažemo da su i ovi (koje on brani) na kufru.

DRUGO:
Ako ima zabludnika kojima treba i kufr ši’ija još dokazivati, hajmo i korak dalje: I među kršćanskim, budističkim i sl. misionarima se desi osmjeh na licu mrtvaca. Da li to znači da je to dokaz toga da je taj spašen, da je džennetlija, iako je bio kršćanski ili budistički misionar?

TREĆE:
Dokaz da Allah dozvoljava šejtanu da se ovako poigrava sa neznalicama (činjenjem da se i na licu mejta kafira desi osmjeh) imamo i u sličnom fenomenu, a to je učenje rukje ili egzorcizam (kod kršćana: istjerivanje đavola).
Naširoko je poznato da osim muslimana, džinne istjeruju i kršćanski sveštenici. I to nije namještaljka, to nije farsa, već činjenica koja se može pratiti na kršćanskim satelitskim TV kanalima, na seansama kojima prisustvuje po nekoliko stotina ljudi. To je toliko naširoko poznato (to da njima to istjerivanje zaista “ide od ruke”) da se u narodu ustalila izreka da neko ili nešto od nečega bježi “k’o đavo od krsta”!
Znajući da je islam jedina istina, a da je kršćanstvo nevjera i širk, musliman najprije pomisli da đavo (džinn, šejtan) voli krst, pa zašto bi bježao od njega? Međutim, džinn često uistinu pobjegne od krsta, ali ne jer ga mrzi, još manje jer ga se boji i jer je on istina, već upravo zato da ljudi (hiljade onih koji prisustvuju ili će to gledati ili o tome slušati) pomisle da je njegovo “bjekstvo” (koje je ustvari samo njegovo privremeno udaljavanje ili primirivanje) dokaz istinitosti kršćanstva, jer je, eto “đavo pobjegao od krsta, kojeg se boji”!

Ja sam poznavao momka koji je nosio hamajliju koja ga je “čuvala” od neobjašnjivog i “neizlečivog” bola u kičmi, momka koji je govorio da ako onog trena kada skine tu hamajliju s vrata – počne bol u kičmi, što je on shvatao kao dokaz da je hamajlija dobra i da ga ona brani od tog bola, jer zaista dok je ona o njegovom vratu, njega kičma ne boli.
Međutim, šejtan je njega uspio obmanuti da se osloni na tu hamajliju i vjeruje u njene “moći”, da time čini veliki širk, a onog trena kada je on pokuša skinuti, šejtan ga odmah “bocne” u kičmu da bi se on vratio širk uvjerenju u “moć” hamajlije.

Dakle, baš kao što se džinn nekada povuče pred krstom ili nekim drugim mnogobožačkim simbolom ili recitovanjem (ali se povuče samo da bi ljude obmanuo u ispravnost tog vjerovanja, simbola ili molitve), i baš kao što se džinn povlačio dok god spomenuti momak nosi hamajliju i živi u širku, tako je šejtan u stanju da na samrti nečime navede čovjeka da se nasmješi, da bi umro sa tim osmjehom.
Šejtan mu može šaputati o hurijama (iako je taj koji umire mušrik), ili ga podsjetiti na njegovu strast i opsesiju na dunjaluku (Ibn Qajjim je zabilježio da su mnogi umrli govoreći “šah-mat!” jer su se time bakćali i zapostavili svrhu stvaranja), a kada mu navuče osmjeh i on sa njim umre, lice tog umrlog postaje sjajan mamac za neznalice i kolebljivce, kojima je dovoljna prva šubha da ih poljulja, umjesto da se čvrsto drže osnove, a osnova je da onome koji umre na širku (ne pokajavši se za njega) nikada neće biti oprošteno!
“Allah neće oprostiti da Mu se širk čini, a oprostiće ono što je manje od toga, onome kome On hoće” (na dva mjesta u suri en-Nisa’).

Dakle, kao zaključak: Ako čovjek umre na širku i kufru, nema te stvari, okolnosti stanja koja nas treba zbuniti. Stanja osmjeha (šehida), smrti u noći uoči petka i sl. su stanja koja se odnose na onoga ko je muwehhid i pokazatelji su, inša’Allah, lijepog završetka takvoga.
Ali, ako je čovjek umro na širku i kufru, džaba mu što je umro nasmijan, što je umro uz riječi šehadeta (koje je govorio i tokom života, ali čineći širk ustrajno), što je umro uoči petka, u ramadanu ili bilo kada, ili na hadždžu ili u borbi (jer na hadždž idu i mušrici svih vrsta, ši’ijskih i “sunnijskih”), da Allah sačuva.

Odgovorio: Ebu Ahmed.