PITANJE:
Esselamu alejkum.
Da li je mes’ela dara od osnove vjere?
Da li je istina da onaj ko ne sudi kufrom stanovništvu nevjernicke drzave, odnosno imanom stanovništvu darul imana nevjernik,jer navodno ne poznaje osnovu vjere-odnosno ne odrice se musrika.
Sta je dokaz da nije,ako nije i kako odgovoriti onima koji tvrde da jeste od osnove vjere?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Mes’ela dara nije od osnove vjere.

Nema islama bez tekfira mušrika čije stanje je vidljivo i poznato. Tako je onaj koji ne sudi kufrom pojedincu koji čini širk – nevjernik. A onaj koji umišlja, uobražava da možda ima više muslimana u tom daru nego što ih ima, onaj koji na osnovu nekih uopštenih znakova koje imaju ili čine i mušrici uz muslimane, iz neke čudne (neutemeljene) opreznosti neznancu svjedoči islam samo na osnovu šehadeta ili namaza, ma koliko u tome griješio (a griješi) nije sam kafir jer nije učinio ono što izvodi iz vjere, tj. nije vidio stanje širka kod tog neznanca a svjedoči mu islam (tada bi i sam izašao iz islama).

Kako odgovoriti onima koji tvrde da je to od osnove vjere?

PRVO: Na njima je da iznesu dokaz!
Čuj, kako će ko izmišljati ponešto i utrpavati ga u aslud-din, trebamo mi njemu dokazivati da on griješi? Na onome ko nešto tvrdi jeste da tu tvrdnju dokaže, na čemu ju je sazdao, izgradio.

DRUGO, eto samo radi objašnjenja: Njima se može dokazati svim onim fetwama kojima nas “gađaju” upravo oni koji su ovdje pogriješili, pogrešno ih shvatili i na naše današnje stanje primjenili pa svjedoče islam ljudima samo na osnovu šehadeta danas!
Dakle, baš kao što su tekstovi koji upućuju na blagost zbunili murdžije i džehmijje, dokaz protiv khawaridža, te baš kao što su tekstovi prijetnje koji su zbunili khawaridže, dokaz protiv murdžija i džehmijja (a istina je između stava džehmijja (murdžija) i khawaridža), tako su i dokazi onih koji svjedoče islam svakom klanjaču dokaz protiv gulata (pretjerivača) koji tekfire zbog toga, a dokazi koje navode gulati su dokaz protiv prvih, a istina je opet između toga – niti je istina da se danas u stanju današnjih dijarul-kufra treba svjedočiti islam svakome ko kaže šehadet ili klanja namaz, niti je istina da je kafir svako ko takvima ne svjedoči islam (pretjerana blagost), kao što nije istina da je ta mes’ela od aslud-dina i da je kafir svako ko pogriješi pa ne tekfiri mase i ne tekfiri neznanca sve dok mu ne zna stanje i akidu.

Istina je između toga dvoga: u današnjem stanju dijara (područja), u stanju neznanja arapskog jezika i nepoznavanja stvarnosti tewhida i značenja riječi šehadeta, u stanju najvećeg kufra, bezbožništva i mnogoboštva u historiji čovječanstva, gdje je čak i među klanjačima procenat muwehhida jedva JEDAN PROCENAT ili još i manje, ludost je žmuriti na takvu stvarnost i spuštati fetwe iz darul-islama (ili darul-harba, ali iz zlatnog doba islama) na naše stanje.

Dakle, ne treba se nekome svjedočiti islam na osnovu zajedničkih stvari, obilježja i djela koje imaju, govore ili rade i mušrici i tek pokoji muwehhid, već se treba islam svjedočiti onome ko riječju ili djelom posvjedoči da je shvatio tewhid, što opet ne znači da mi time “zalazimo u srca”, “čačkamo nijjete”, “mjerimo akidu”, ne!, već svako ko nam ispolji (riječju ili djelom) ono na šta upućuju dva šehadeta (‘ibadet Allahu jedinom, čistoću od širka i odricanje od taguta i mušrika) – mi mu svjedočimo islam, a srce će pred Allaha iznijeti!
A opet, niti je kafir onaj ko ljudima tako olahko svjedoči islam samo na osnovu riječi i djela zajedničkih za mušrike i muslimane (iako opasno griješi), jer on nije onaj koji je se nije odrekao mušrika čije je stanje saznao. Kada bi bio uvjeren da taj brkica (kome on svjedoči islam samo zbog šehadeta) glasa, ovaj bi ga protekfirio. Kad bi znao da se onaj momak (kome on svjedoči islam samo zbog namaza) tehakumi pred tagutom, ovaj bi ga protekfirio.

Odgovorio: Ebu Ahmed.