PITANJE:
Esselamu alejkum.
Jedan musliman je nedavno prisustvovao svadbi na kojoj je igrao u kolu, uz muziku, a pri toj igri i nakon nje je u ruci i na ramenu drzao dvije zastave: crnogorsku i bosnjacku. Da i napomenem da se ne radi o nekoj osobi koja je nova na tevhidu, vec je 15 godina sa nama. Neki u dzematu su ga protekfirili, ali se on tome protivi i govori da svi mi tu zastavu imamo na tablicama auta i u dokumentima.
Ko je u pravu?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullah.

Nema sumnje da je dužnost razlikovati se od nevjernika i griješnika svih vrsta, razlikovati se od njih u svemu: u akidi, ahlaku, odgoju, razmišljanju, pa čak i spoljašnjem izgledu i govoru, i obaveza je prekinuti svaku vrstu ljubavi, prijateljevanja i potpomaganja sa nevjernicima.

Ima toliko šeri’atskih dokaza koji potvrđuju ovaj princip, kao i dokaza koji upozoravaju na rušenje i olahko odnošenje prema tome, povodeći se i opanašajući one koji ne vjeruju u Allaha i Sudnji dan.

Uzvišeni je rekao:
ثُمَّ جَعَلْنَاكَ عَلَىٰ شَرِيعَةٍ مِّنَ الْأَمْرِ فَاتَّبِعْهَا وَلَا تَتَّبِعْ أَهْوَاءَ الَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ
“A tebi smo šerijat dali, zato njega slijedi, i nemoj slijediti strasti onih koji ne vjeruju“ (sura el-Džathije, 18. ajet).

وَلَن تَرْضَىٰ عَنكَ الْيَهُودُ وَلَا النَّصَارَىٰ حَتَّىٰ تَتَّبِعَ مِلَّتَهُمْ ۗ قُلْ إِنَّ هُدَى اللَّهِ هُوَ الْهُدَىٰ ۗ وَلَئِنِ اتَّبَعْتَ أَهْوَاءَهُم بَعْدَ الَّذِي جَاءَكَ مِنَ الْعِلْمِ ۙ مَا لَكَ مِنَ اللَّهِ مِن وَلِيٍّ وَلَا نَصِيرٍ
“Ni Jevreji ni kršćani neće tobom biti zadovoljni sve dok njihovu vjeru ne budeš slijedio. Reci: ‘Zaista je samo Allahova uputa – prava uputa’. A ako ti budeš slijedio njihove strasti nakon što ti je znanje došlo, onda ni pomagača ni zaštitnika nećeš imati“ (sura el-Bekare, 120. ajet).

وَلَا تَتَّبِعْ أَهْوَاءَهُمْ وَاحْذَرْهُمْ أَن يَفْتِنُوكَ عَن بَعْضِ مَا أَنزَلَ اللَّهُ إِلَيْكَ
“Nemoj slijediti njihove strasti i pripazi se da te ne odvrate od nečega što ti je Allah objavio“ (sura el-Maide, 49. ajet).

أَلَمْ يَأْنِ لِلَّذِينَ آمَنُوا أَن تَخْشَعَ قُلُوبُهُمْ لِذِكْرِ اللَّهِ وَمَا نَزَلَ مِنَ الْحَقِّ وَلَا يَكُونُوا كَالَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ مِن قَبْلُ فَطَالَ عَلَيْهِمُ الْأَمَدُ فَقَسَتْ قُلُوبُهُمْ ۖ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ فَاسِقُونَ
“Zar nije došlo vrijeme da se onima koji vjeruju srca strahom ispune kada se spomene Allah i istina koja se objavljuje, i da ne budu kao oni kojima je data knjiga prije, pa im se vrijeme odužilo te su im srca postala tvrda, a većina njih su griješnici“ (sura el-Hadid, 16. ajet).

I još mnogo je drugih ajeta koji govore na ovu temu.

A kada je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, na ‘Abdullahu ibn ‘Amru vidio dvije haljine koje su bile obojene, on je kazao: “To je odjeća nevjernika, zato je nemoj nositi“ (zabilježio ga je Muslim u svom “Sahihu“).

A u dva “Sahiha“ je pritvđeno da se Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, razlikovao od ehlul-kitabija u načinu češljanja kose.

Također je on, sallallahu ‘alejhi we sellem, kazao: “Razlikujte se od mušrika; puštajte brade, a kratite brkove.“ (bilježe ga el-Bukhari i Muslim).

Haditha i predaja od selefa po ovom pitanju je mnogo.

Iz svega spomenutog se može zaključiti da čovjek ne može biti pravi musliman sve dok njegova spoljašnjost i unutrašnjost ne budu u skladu sa Allahovom naredbom i naredbom Njegovog Poslanika, tako da njegova ljubav treba biti usmjerena ka Allahu, Poslaniku i njegovoj braći vjernicima, kao što je rekao Uzvišeni Allah:
نَّمَا وَلِيُّكُمُ اللَّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُوا الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ
“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno namaz obavljaju i zekat daju i koji ruku’ čine“ (sura el-Ma’ide, 55, ajet).

Zato je obaveza na vjerniku da se odrekne nevjerstva i njegovih sljedbenika, svejedno bili oni Jevreji, kršćani, vatropoklonici, ateisti, demokrate, nacionalisti ili drugi od pripadnika ostalih vjera i skupina koje su oprečne islamu.

A kako bi musliman sačuvao svoj islam i njegovu osnovu od skretanja i zablude, došli su šeri’atski tekstovi sa zabranom poistovjećivanja sa nevjernicima u stvarima koje su za njih svojstvene, bilo da se radi o riječima, dijelima, oblačenju ili svakodnevnim prilikama, zbog toga što ova stvar predstavlja opasnost po akidu muslimana, i za strahovati je da ga to neće navesti da smatra lijepim ono na čemu su oni od nevjerstva i zablude.

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao:
“Poslat sam sa sabljom prije Sudnjega dana, kako bi se ‘ibadet činio samo Allahu Jedinom, Koji nema sudruga. Moja opskrba je ispod sjenke moga koplja, a prezrenost i poniženje su određeni za onoga ko se mojoj naredbi suprotstavi. A ko oponaša jedan narod – on je od njih.“ (predaju prenose imam Ahmed i drugi sa dobrim lancem prenosilaca).

Kako u svjetlu svega spomenutog prokomentarisati postupak čovjeka koji je 15 godina muwehhid, a onda sebi dozvoli da učini spomenuto?
Napominjem da je do mene došao i video-snimak njegovog postupka.

PRVO: Kako nakon 15 godina na tewhidu i još više godina klanjanja namaza Allahu, otići na svadbu na su muškarci pomiješani sa ženama, i to ženama koje su maksimalno otrivene, nepristojno odjevene, razgolićene, a koje igraju u kolu uz zvuke muzike, uz zaglušujuće zvuke ispaljenih rafala, a uz sve to se to dešava na gradskom trgu naočigled stotine prisutnih i prolaznika, a da musliman još vidi da ga i kamera snima, dok kamerman povikuje kako se to direktno prenosi (live stream) “našim“ ljudima u Americi.
Dakle, sve i da nema nikakve zastave, himne, traga nikakvom kufru, kako musliman može da svjesno ode na takvo mjesto? Kažem: “…da ode“ jer se nekada može desiti da se musliman iznenada nađe u takvom okruženju, da negdje ode a zatekne ga takvo stanje i sl. (pa da umakne odatle), ali da svjesno ode, da se odazove pozivu da bude svat, bajraktar, djever, šta već…?, na mjestu za koje pouzdano zna da će na njemu biti i muzike i igre i polugolih žena?
Ako bi musliman pitao da li da tamo ode odjeven kao ashab, sa lecima i knjižicama, da ih od toga odvraća i poziva ih u tewhid, učen insan bi mu rekao da ima toliko drugih mjesta i prilika da poziva taj narod. A ne da ode kao dio te mušričke, zabludjele, griješne i nepokorne skupine u grotlo njihovog ispoljavanja grijeha, njihovog urlikanja i skakanja, obučen u svečano odijelo i sa tamnim naočarima, uklapajući se bolje nego dobar dio njih.

DRUGO: Kao dodatak na svoje prisustvo na takvom mjestu, da se musliman još uhvati u kolo držeći ogromnu motku na kojoj su obješene “zbratimljene“ zastave: crnogorska i bošnjačka? Da Allah sačuva. Pa kome je tada upućen njegov wilajet (odanost, privrženost, lojalnost): Allahu i tewhidu ili CG državi i njoj vjernom bošnjaštvu?
Čovjek koji svojevoljno (naglašavam: svojevoljno, ne pokrenut ni darurom a kamoli ikrahom) u svoje ruke uhvati zastavu mimo zastave islama i tewhida, ponese je i njome maše i vijori, nema sumnje u njegov riddet ako je prethodno bio musliman.
Pravednost nalaže da napomenem i ovo: Dio učenjaka ne tekfiri ni onoga ko o svoja prsa u stanju darure okači krst, ali je (kako rekoh) to za stanje darure. Kakva bi darura bila u kojoj bi musliman vješao krst oko vrata? Realna mogućnost da prolaskom kroz neko kršćansko naselje u stanju rata ili nemira dobije batine, da ga uznemiravaju i sl. Dakle, još ih nije ni sreo, tek će na njih naići, još ga nisu ni krenuli udarati (da jesu, bilo bi stanje ikraha), već je stanje darure, ali je i dalje daleko od stanja slobodne volje.
I dok će jedni, pretjerujući, gunđati: “Kako je moguće opravdati onoga ko mimo prisile okači krst?“ (neki me mogu i protekfiriti iako prenosim stav učenjaka koji je prenio Ibn Muflih el-Hanbeli u “El-Furu“), drugi se, vidjesmo, čude kako je kufr mahati zastavom?
A istina je, naravno, između toga: Onaj ko svojevoljno, mimo darure i prisile, ponese zastavu nevjernika, on je počinio jasno djelo nevjerstva.

TREĆE: Ono što je najopasnije i najčudnije jeste negodovanje počinioca spomenutog djela što ga neko tekfiri, te njegovo branjenje.
Opasno je to što se on izgleda ne kaje zbog onog što je učinio i što ne zna i ne prihvata da je počinio djelo nevjerstva.
A čudno je što se on brani činjenicom da svi mi nosimo slične zastave na tablicama automobila ili na ličnim dokumentima. Taj govor me podsjeća na riječi daija-mušrika, pozivača na glasanje kada nama (koji ih kritikujemo) poručuju da i mi sami nosimo krstove na novčanicama i u pasošima i sl., u smislu da smo mi i mi sami nedosljedni u tome.

SubhanAllah, pa zar se može poistovjetiti i uopšte porediti stanje onoga koji je u daruri da posjeduje i nosi lična dokumenta, a u tim dokumentima postoji znak krsta ili ljiljana ili orla ili nekog od simbola kufra, što on mrzi i žarko želi da toga nema (zar se to stanje može porediti) sa stanjem onoga ko uzme taj (muslimanu mrski) simbol, zastavu širka ili nacrtan grb kufra pa njime maše?

Prvi je prinuđen da posjeduje i nosi lični identifikacioni dokument i on ga nosi (iako nažalost u njemu ili na njemu postoji neko obilježje kufra) samo jer mora uz sebe imati identifikaciju bez koje može imati probleme sa policijom, biti uhapšen ili novčano kažnjen. Darura je vidljiva i u tome što on, sve i ako plati kaznu jednom, nakon par dana može ponovo biti kažnjen ili hapšen, a to bi predstavljalo opterećivanje sebe nečim što čovjek ne može podnijeti ili ne mora trpjeti. Izbjegne nošenje lične karte u džepu, ali zato dobije novčanu kaznu u iznosu pola njegove plate. Sljedeći put ne nosi ličnu kartu, dobije 15 dana zatvora, pa niti može privređivati i prehraniti porodicu niti rahat klanjati od iskušenja i provokacija u zatvoru. Sve to spominjem da se odagnaju bubice iz usijanih glava kakvih ima, a koji će reći: “Ma i u zatvor ću, ali krst u džepu neću nositi“, a onda u zatvoru klanja dok mu ostali zatvorenici naglas puštaju krike razvratnih filmova, a ako je kazna duža, nerijetko ne može da prepozna svoju sopstvenu djecu, koliko ih okolina iskvari dok je on “izdržavao kaznu“ (čitaj: plaćao ceh svoje naivnosti). Dakle, nošenje dokumenata i tablica na automobilima je stvar koja ne može biti ni haram usljed darure, a kamoli da bude kufr.

Međutim, drugi (onaj ko maše zastavom na svadbi i sl.) je neko ko nije ničime uslovljen, nema nikakvu osnovu da misli i vjeruje da će imati ikakve posljedice ako to ne uradi, a kamoli da mu neko prijeti, štaviše on i ne pomišlja da se pravda nekom darurom, već je sasvim vidljivo da on to radi svojevoljno, namjerno, promišljeno, da on to želi, štaviše on pokazuje da u tome uživa jer sa zastavom u rukama skače i poskakuje u kolu.

A razliku između djela počinjenog u stanju darure i djela počinjenog samovoljno (tu razliku) će poreći samo neznalica ili inadžija.

Pa zar ne znamo da je stajanje u stavu “mirno“ prilikom intonacije himne – nevjerstvo?
Ima muslimana koji su bili u prilici da to učine, od njih se to očekivalo ako su bili spotristi, pa to nisu uradili i nisu se pravdali karijerom.
Od drugih se to na radnom mjestu tražilo pa nisu stajali i nisu se pravdali darurom (strah od gubljenja radnog mjesta) i sl., a kamoli da svojevoljno odu negdje gdje se pred zastavom stoji “mirno“ i to učine sa ostalima.
Muslimani svoju djecu uče da ne dozvole da ih učiteljice odvode na predstave i proslave gdje ima muzike (iako mogu kažnjena slabom ocjenom, ukorom,…); zar da odrasli musliman svojevoljno odlazi na mjesta gora od tih?

Pa ko je srušio osnovu odricanja od kufra i kafira (bez koje nema islama) ako ne bajraktar sa dva bajraka u rukama: jednim bajrakom na kome su tri krsta i drugim bajrakom na kome su ljiljani (znak predislamskog paganstva Bošnjaka), bez ikakve darure (nužde, prinude) ili ikraha (prisile), svojevoljno, nasmijan, razigran…?

Molim Allaha da nas sve sačuva širka i kufra, neznanja o tome i prkošenja u tome, te da svakom ko je poklekao na ovom putu da snage da spozna svoju grešku i njenu težinu, te da se pokaje prije nego ga smrt zadesi. Amin.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.