PITANJE:
Es-Selamu ’alejkum.
Da li je dužnost odazvati se na iftar onome ko te zove, a poznaješ ga, znaš da je griješnik, nemarnik i znaš da ćeš boravkom tamo na tom iftaru samo izgubiti dragocjeno vrijeme, slušajući dunjalučke priče u društvu koje Allaha (što se kaže) neće ni spomenuti? Ovo zaista interesuje mnoge sa kojima sam ovo spomenuo.
ODGOVOR:
We ’alejkumus-Selam.
Tekstovi (hadithi) koji spominju dužnost odaziva bratu muslimanu kada te pozove (na ručak, večeru, gozbu,…) su općeniti.
Od toga je i hadith u kome stoji da je Ebu Hurejre je prenio da je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi we sellem, rekao:
حقُّ المسلم على المسلم ست: إذا لَقِيتَهُ فسَلِّمْ عليه، وإذا دعاك فَأَجِبْهُ، وإذا اسْتَنْصَحَكَ فانْصَحْهُ، وإذا عَطَسَ فَحَمِدَ الله فسَمِّتْهُ، وإذا مرض فعُدْهُ، وإذا مات فاتَّبِعْهُ
”Šest je prava muslimana prema drugom muslimanu: kada ga sretneš – nazovi mu selam, kada te pozove (na svadbu i slično) – odazovi mu se, kada ti traži savjet – posavjetuj ga, kada kihne pa zahvali Allahu – nazdravi mu, kada bude bolestan – obiđi ga, a kada umre – otiđi mu na dženazu.” (hadith je vjerodostojan, bilježi ga imam Muslim)
Ne znam za tekst koji obavezuje odazivanje na poziv na iftar, ali je i sama dužnost odaziva na poziv na večeru i sl. dovoljna. Dakle, musliman se dužan odazvati na poziv na iftar.
Međutim, problem nastaje kada čovjek poznaje imansko stanje domaćina (pozivača) i ostalih zvanica, njihov način i teme razgovora, pa očekuje da će tamo samo izgubiti dragocjenog vremena u razgovoru sa njima.
Ali musliman koji ima imana i svijesti da mu smeta taj njihov razgovor o dunjaluku i možda grijehu, treba iskoristiti to pa to pretvoriti u priliku da on nametne hairli temu, temu o islamu, tewhidu, bogobojaznosti.
Time će ”jednim udarcem ubiti dvije muhe”: njih omesti u namjeri da pričaju priču o novcu, autima, sportu, filmu i sebe sačuvati slučanja toga, a uz to i činiti da’wu.
Posebno treba biti optimist da tako postupi samom činjenicom što je prilika na koju je pozvan – iftar koja je (nakon smrtnog slučaja) najbolja prilika da se progovori o islamu (kakva nije na sunnetu ni svadbenom veselju), jer su ljudi prilikom iftara u nekom ”modu” sklonom da slušaju o vjeri, do maloprije su trpili glad i žeđ zbog Allaha i te vjere i za očekivati je da se ne opiru i ne odbijaju vjersku temu, a možda da čak i prihvate savjet.
Tek ako musliman pouzdano zna da tamo neće moći da započne i nametne svoju (islamsku) priču (jer on sam nema znanja ili iskustva da govori i ustručava se ili jer zna da će biti desetak njih koji će nametnuti svoju priču), tada se on treba preispitati, pa ako smatra da će oni pričati o grijehu i razvratu, još ako će se čuti muzika, ili ih posluživati domaćinova žena, sestra ili kćerka, onda mu je zabranjeno tamo ići i tada mu nije dužnost odazvati se na takav poziv na iftar.
Ali ako očekuje da će se tamo pričati o nekom aktuelnom događaju i svakodnevnici (poskupljenja, zemljotres i slično) onda nema grijeha da ode, s tim što bi svoju brigu za korisno provedenim vremenom trebao da pokaže tako što će tamo iftariti (objedovati), ostati još petnaest, dvadeset minuta i onda se, uz izgovor skorog nastupa jacije i terawiha, ”izvući” i otići odatle.
Dakle, ako tamo nema zabranjenih stvari, otići i nametnuti temu o islamu.
Ako se to ne može, otrpiti kratko priču o dunjaluku i otići.
Ako ima grijeha i priče o grijehu, nikako i ne otići.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.