PITANJE:
Es selamu alejkum we rahmetullah ahi.
Zelim da te pitam jedno pitanje, a to je:
Da li nam je dozvoljeno da uzimamo pare od mušrika koje znamo da bi njima gradili mesdzid?
Barekallahu fik.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuhu.

Nema validnog dokaza da podrži tvrdnju da je uzimanje novca od mušrika i ulaganje tog novca u gradnju mesdžida haram.
Kažem: Za tu tvrdnju nema validnog dokaza, pri čemu svakako mislim na šeri’atski tekst (ajet, hadith, riječi ashaba), a ne mislim na ono što jedino podržava shvatanje da to mora biti zabranjeno, a to je logika, nečije shvatanje ili ljubomora prema vjeri, i sl.

Naišao sam na riječi poznatog klasičnog hanefijskog pravnika Ibnu ‘Abidina, koji je u svom poznatom djelu “Reddul-Muhtar“ (4/341) dozvolio uzimanje novca od nevjernika i izgradnju džamija tim novcem.

A jedino što ljudima može izgledati i zvučati validno a što se može navesti kao dokaz da je zabranjeno novac mušrika uložiti u gradnju mesdžida jesu kur’anski ajeti u kojima Allah Uzvišeni kaže:
مَا كَانَ لِلْمُشْرِكِينَ أَن يَعْمُرُوا مَسَاجِدَ اللَّهِ شَاهِدِينَ عَلَىٰ أَنفُسِهِم بِالْكُفْرِ ۚ أُولَٰئِكَ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ وَفِي النَّارِ هُمْ خَالِدُونَ
إِنَّمَا يَعْمُرُ مَسَاجِدَ اللَّهِ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَلَمْ يَخْشَ إِلَّا اللَّهَ ۖ فَعَسَىٰ أُولَٰئِكَ أَن يَكُونُوا مِنَ الْمُهْتَدِينَ
“Ne pristoji mušricima da održavaju Allahove džamije, dok sami sebi svjedoče nevjerstvom. Takvima će djela propasti i oni če u Vatri vječno ostati. Allahove džamije održavaju oni koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan, koji klanjaju namaz i daju zekat i koji se ne boje nikoga osim Allaha. Nadati se da su takvi od upućenih.“ (sura et-Tewbe, 17. i 18. ajet)

Na prvi pogled, ovi ajeti su dokaz da mušrici ne treba da grade niti održavaju džamije.
Međutim, naglašavam sljedeće:

1) Glagol koji je izvedenica riječi عِمَارَةٌ se prevodi kao “održavanje“ prije nego sama gradnja. Ovo je jasno u tefsiru et-Taberija u komentaru ovih Allahovih riječi. Dakle, ajet prevashodno govori o održavanju džamija, o vođenju brige o njima, prije nego o njihovoj izgradnji.

2) Klasični mufessiri poput et-Taberija, el-Kutrubija, Ibn Kethira,… u komentaru ovih ajeta ne spominju mes’elu gradnje džamija, već se osvrću i komentarišu samo upravljanje džamijama, nadležnost nad njima.

3) Spomenuti komentatori Kur’ana (mufessiri) u komentaru ovih ajeta spominju da Allah ovim ajetima muslimanima objavljuje da su oni ti koji trebaju upravljati Mesdžidul-Haramom (Ka’bom), a ne da on bude u nadležnosti mušrika kao do tada.

4) Svemu tome u prilog govori i činjenica da ajet koji slijedi nakon citiranih (17. i 18.) ajeta govori upravo o održavanju Mesdžidul-Harama (Ka’be) i glasi:
أَجَعَلْتُمْ سِقَايَةَ الْحَاجِّ وَعِمَارَةَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ كَمَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَجَاهَدَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ
“Zar činite (smatrate) da je napajanje hadždžija i održavanje Mesdžidul-Harama kao onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan i koji se bori na Allahovom putu?“ (sura et-Tewbe, 19. ajet)

5) Sve i ako primjenimo poznato pravilo العِبْرَةُ بِعُمُومِ اللَّفْظِ لَا بِخُصُوصِ السَّبَبِ (“Pouka (tj. propis) je u općenitosti teksta, a ne u posebnosti povoda (objave)“), dakle sve i ako kažemo da iako taj propis (da džamije ne treba da održavaju mušrici već muslimani) jeste objavljen povodom i u vezi slučaja Ka’be, on ipak važi i primjenjuje se na sve što spada pod općenitost tog teksta, dakle na sve džamije, i tada je jedino što možemo zaključiti: propis zabrane da mušrici UPRAVLJAJU Allahovim kućama (džamijama), zabrana mušricima da njima upravljaju, budu nadležni, upravljaju njima, a ne da ih grade.
Pa sve i ako prihvatimo da je mušricima zabranjeno da grade džamije, time se prije misli da ih grade kao oni koji ih posjeduju, koji će njima upravljati, a ne da im je zabranjeno da grade džamiju samo kao unajmljenici koji je za novčanu naknadu grade u korist muslimana, budu plaćeni i tu se završava svaki njihov kontakt sa tom džamijom.

6) U prilog svemu rečenom govore i fetwe u kojima su islamski učenjaci dozvolili da se imetak koji je stečen na haram način uloži u dobrotvorne svrhe, pri čemu su spomenuli i gradnju džamija, a od čega je i fetwa Ibn Tejmijje iz djela “Es-Sijasetuš-Šer’ijjeh“, str. 35, u kojoj je Ibn Tejmijje rekao:
“Ako je imetak uzet bespravno i ako ga on nije u stanju vratiti njegovim vlasnicima, kao što je mnogo državnog novca (koji je vladar ukrao), onda se taj imetak treba utrošiti u stvari koje služe potrebama i interesima muslimana, kao što je obezbjeđivanje granica, pokrivanje troškova trupa (vojske) itd. i to je vrsta potpomaganja u dobročinstvu I bogobojaznosti, jer je ono što vladar može učiniti tim novcem – ako ne može naći njegove vlasnike i vratiti ga njima ili njihovim nasljednicima – jeste da ga potroši na interese muslimana, kao što je u slučaju pokajanja onoga koji je učinio grijeh. Ovo je stav većine učenjaka kao što su Malik, Ebu Hanife i Ahmed. To se također prenosi od više ashaba i to je ono na šta ukazuje šeri’atski dokaz.” (kraj citata)

Nakon svega spomenutog, reći ću i ovo:
Koliko god se čovjek (skupina muslimana koja gradi mesdžid) želio sačuvati da se novac mušrika uloži u mesdžid, to nie baš tako lahko ostvarivo.

Spomenuću konkretan primjer, primjer izgradnje naše džamije, ovdje u Plavu.
Naime, iako smo i mi namjeravali pokušati ne uvrštavati imetak mušrika u izgradnju džamije, desilo se da smo kupili plac koji je desetak godina služio kao stovarište građevinskog materijala i po kome su špartali i zemlju tabali viljuškari i šleperi, pa se ionako tvrdo zemljište dodatno stvrdnulo. Postalo je tako tvrdo da nismo uspjeli da sami ručno iskopamo temelj za džamiju i bili smo primorani zvati bageristu koji je nakon obavljenog posla uzeo svojih 180 e (koliko je prethodno tražio) i nakon što ih je iz mojih ruku primio, vratio mi je 30 e uz riječi da to on spušta cijenu jer je u pitanju džamija. Naravno da sam uzeo taj novac i niko tome nije prigovorio, ali sam se kasnije pitao: “Da li je on to snizio cijenu? Nije, nego je nakon ugovorene cijene, obavljenog i naplaćenog posla jednostavno DONIRAO od sebe 30 e za džamiju.“
Sljedeći korak je bio dolazak nepozvanog mušrika iz komšiluka placa džamije da jedan dan besplatno radi na izlivanju, betoniranju mrtve ploče. Tačno je da on nije ništa novcem donirao, ali je u džamiju ugradio dio sebe na način da je umjesto novca ustvari donirao svoj rad tog dana.
A onda sam naručio dva kamiona šljunka za ploču nad prizemljem, a Srbin koji prodaje taj šljunak nije htio da naplati jer je naglasio da on uvijek praktikuje da kada je u pitanju takav slučaj, bilo džamija ili crkva, časti (ne naplati) turu ili dvije šljunka. Tako je ispalo da se čak i Srbin uspio “ugraditi“ u džamiju!

Znači, ako neko tvrdoglavo zagovara da se ne treba ili ne smije dozvoliti da imetak mušrika uđe u izgradnju džamije, neka ne vrijeđa one koji nisu njegovog stava, neka bude ustrajan, ali neka zna da ulazak imetka mušrika nije samo njihovom donacijom (davanjem novca), već i dolaskom mušrika da fizički radi, pomogne u gradnji džamije, pa čak i snižavanjem cijene kad se kupuje bilo šta za džamiju (jer prodavac snizi cijenu na svoju štetu, uskraćujući sebi dio zarade i nadajući se dobrom djelu time).

Dakle, iako smatram da je bolje da (ako se može i ako se ima sredstava) muslimani sami od svojih sredstava sagrade džamiju, ipak sam uvjeren da prihvatiti donaciju mušrika za izgradnju džamije nije zabranjeno.

Naravno, ono što se nikako ne smije dozvoliti a što je i jasno iz komentara 17. i 18. ajeta sure et-Tewbe jeste da mušrici nikako ne smiju UPRAVLJATI džamijama, one ne smiju biti u njihovoj nadležnosti, a što svakako muslimani nikada ne bi dozvolili.
Ako postoji i najmanja šansa da mušrici doniranjem neke sume novca žele da sebi kasnije obezbjede neko mjesto u šuri, odboru, upravi i nadležnosti nad džamijom, da se tu nešto “pitaju“ i odlučuju, tada nije dozvoljeno od njih uzeti ni centa.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.