PITANJE:
Esselamu alejkum.
Da li bi čovjek bio griješan u slučaju kad ne bi dopustio udaju svoje kćerke za čovjeka samo zato što je on Arap, bez obzira što je čovjek bogobojazan, i ima ostale lijepe osobine kod sebe…
Koliko ja znam, određeni mezhebi poput hanbelijskog, šafijskog i hanefijskog smatraju da je dozvoljeno da velij žene odbije ponudu za brak na osnovu čovjekovog porijekla, tako da oni smatraju da žena arapkinja ne bi se trebala udavati za čovjeka nearapa…
Kad bi čovjek koji je Bošnjak ovako postupio, i ne bi dozvolio svojoj kćerki udaju za čovjeka samo zato što je on Arap, jel on griješan u ovom slučaju ?
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao:
“Kada vam dođe onaj čijom ste vjerom i ahlakom zadovoljni, oženite ga, a ako tako ne učinite, nastat će velika smutnja i pokvarenost na zemlji” (hadis je zabilježio et-Tirmidhi).
Međutim, i pored ovoga, fekihi (učenjaci islamskog prava) su spomenuli da pri odabiru supružnika i kao presudni faktor za uspješnost braka može nekada važnu ulogu igrati i jednakost (sličnost) u starosti, porijeklu, ljepoti, imetku, obrazovanju,…
I zaista, ako porazmislimo, svi ćemo (iz svoj ili tuđeg iskustva) uvidjeti da odnose među supružnicima često može narušavati, a i do razvoda dovesti, nejednakost u spomenutim stvarima.
Dakle, svakako da je dozvoljena udaja lijepe žene za ne tako lijepog muškarca (i obrnuto), bogate djevojke za siromašnog čovjeka, dvadesetogodišnje djevojke za pedesetogodišnjaka, žene iz ne tako ugledne porodice za muškarca uglednog porijekla, fakultetski obrazovane djevojke za momka koji ima završenu samo osnovnu školu,… Sve je to dozvoljeno, međutim dobro znamo da je veća šansa da u takvim brakovima dođe do nesloge i nerazumijevanja negoli u brakovima u kojima nema te nejednakosti. Tako djevojci koja je navikla na luksuz, lijepu odjeću, raznovrsnu hranu i (halal) putovanja neće biti lahko priviknuti se na siromaštvo, žena koja je školovana može ubrzo osjetiti da nema zajednička interesovanja niti temu za razgovor sa neobrazovanim mužem, dvadesetogidišnjakinja ubrzo može osjetiti žaljenje što se udala za pedesetogodišnjaka (posebno nakon deset godina braka, kad ona bude imala trideset a on već šezdeset),… Ovo su stvari koje se dese i supružnicima sa jakim imanom i osloncem na Allaha, a kamoli kod onih koji su slabog imana. Ovo je istina na koju ne treba žmuriti niti je poricati.
Također, na ovo se mogu dodati i sljedeće stvari: Otac djevojke može odbiti prosca svoje kćerke ako on živi u dalekoj zemlji. Dakle, iako je zadovoljan vjerom i ahlakom prosca, nije čudno da otac ne želi da uda svoju kćerku u toliko daleku zemlju, da će je moći vidjeti jednom u dvije godine.
U slučaju o kom si pitao je malo čudno da neko ne želi da mu se kćerka uda za Arapina, jer bi musliman trebao željeti da mu zet bude Arapin, da mu kćerka nauči arapski jezik (ako ga ne zna), da mu unučad govore arapski.
Odbojnost prema ideji da mu zet bude Arapin kod čovjeka ne bi trebala ni smjela biti zbog jezika (kojeg mora voljeti, a ne da ga to odbija) niti zbog njegove boje kože (koja je samo za nijansu tamnija) jer islam ne poznaje rasizam, ali ako čovjek ipak ne bi volio da mu zet bude stranac već čovjek sa njegovih “prostora”, ako je skeptičan zbog drugih običaja i druge kulture, navika,… a volio bi da mu zet bude iz njegovog kraja, inša’Allah da čovjek nije griješan.
Međutim, ovo bi važilo ako odabere da kćerku ubrzo da u brak nekom svom sunarodniku. Ako bi odbijanje čovjeka koji je Arapin bilo i po cijenu da se kćerka uopšte ne uda i sl., tada bi mu to bilo itekako zabranjeno i bio bi griješan.
Dakle, niko ne može osuditi roditelja koji svoju kćerku ne da jednom, već je da drugom muslimanu. Griješan je onaj ko otežava udaju svoje kćerke i pored dobrih prilika za nju (a dobra prilika je čovjek ispravne akide i lijepog ponašanja).
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.