DA LI GRIJEŠI ONAJ KO PRIJE TEKFIRA PROVJERI ISPUNJENJE USLOVA I NEPOSTOJANJE PREPREKA?

PITANJE:
Selam Alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Imam jedno pitanje. U zadnje vrijeme se mnogo priča o validnim preprekama za tekfir, pa pitanje glasi:
Dali se musliman koji čini veliki širk, treba protekfiriti odmah u startu, ili treba da se ispune šerijstski uvjeti i otklone šerijatske prepreke? Ovo pitam jer se pojavila grupa ljudi koji kažu da mora da se tekfiri prije ispunjavanje uvjeta i otklananje prepreka, štaviše, neki su otišli još dalje i rekli da ko god kaže da treba da se otklone validne šerijatske prepreke – da je takav mušrik i kafir.
Nadam se da će biti odgovora, barakAllahu fike

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Učenjaci često spominju ispunjavanje uslova i otklanjanje prepreka. A poznato je da u pitanjima velikog širka jedine prepreke mogu biti ikrah (prisila), džehlul-hal (nepoznavanje stanja) i khata’ (greška, lapsus, saplitanje jezika).

Dokazi za ove tri validne prepreke tekfira su poznati:
1) Dokaz za opravdanje ikrahom je 106. ajet iz sure en-Nahl, gdje je Allah opravdao samo onoga ko je mukrah (prisiljen),
2) Dokaz za opravdanje džehlul-halom su riječi mnogih od selefa o onome ko bi, recimo, šutnuo mushaf ne znajući da je to mushaf (misleći da je to neka knjiga o kufru) ili govor učenjaka o onome ko bi izgovorio (ponovio za nekim) riječi kufra/širka na jeziku koji ne poznaje. Takvi su opravdani jer nisu poznavali stanje, tj. nisu znali šta zapravo čine (govore).
3) Dokaz za opravdanje khata’ (greškom, lapsusom) je poznati hadith o čovjeku kome se u pustinji vrati izgubljena deva sa svom hranom i pićem i on, ushićen, uzvikne: “O Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar“ (nenamjerno griješeći i izokrećući).

Nasuprot ove tri prepreke stoje USLOVI tekfira, pa je uslov tekfira SLOBODNA VOLJA, koje nema kod mukreha (prisiljenog), koji ne čini djelo svojevoljno, već je na njega prisiljen. Uslov tekfira je i POZNAVANJE karaktera i stvarnosti onog što se radi (govori), pa je zato opravdan onaj ko bi šutnuo mushaf (ne znajući da se radi o mushafu) ili onaj ko izgovori kufr na nepoznatom jeziku, jer obojica ne znaju šta time čine.
Zajedničko je ŽELJENJE DJELA, a ni prisiljeni ni neupoznati sa stanjem niti onaj kom se desio lapsus, nijedan od te trojice ne želi to djelo!

Međutim, iako jeste pravilo da ni u čemu ne treba žuriti, a ponajmanje u tekfiru, već da treba pogledati da li su ispunjeni uslovi tekfira i otklonjene prepreke na tom putu, ipak treba paziti da se ni u toj opreznosti ne pretjera.

Tako ćemo gledati u uslove i prepreke uvijek kada za to ima potrebe i prostora, ali ćemo nekada protekfiriti počinioca velikog širka i prije toga, a sve zavisno od stanja.

Recimo, ako čujemo nekoga da psuje Allaha (iako to nije širk, već najgori od velikih kufrova), i samo stanje insana će nam ukazati na to ima li šanse da je on prisiljen, da ne zna šta je izgovorio ili da je pogriješio (lapsus, izletilo mu). Zastajkivaje u tekfiru takvoga da bismo ga pitali o detaljima je vrlo čudno.

Tako je i sa mnogim stanjima u pitanju velikog širka.
Pošto mi ljude ne smatramo muslimanima “ofrlje“ (tek tako), već tek nakon dokaza da su na tewhidu, ako nekoga protekfirimo, taj neko je nužno za nas prethodno bio muwehhid. Pa ako tog muwehhida čujemo da kaže riječ jasnog velikog širka ili, recimo, saznamo da je glasao – nećemo pretpostavljati da on “ne zna šta glasanje znaci“, jer je to muwehhid koji je druge radi toga tekfirio!

Međutim, možemo zastati ako imamo samo informaciju da je viđen da izlazi sa glasačkog mjesta a ne znamo tačno šta je tamo radio, jer je itekako moguće da, iako je bio unutra, nije glasao, već ljude pozivao da to ne čine, ili prosto ušao da nešto pita ili nekoga potraži (nekoga ko tu radi ili glasa).
Pa čak i ako saznamo da je izasao iz “kabine“ i ubacio listić, možemo i trebamo pitati, provjeriti jer je moguće da je ubacio listić na kome je napisao odricanje od taguta, a to nije kufr u Allaha već iman u Njega, iako ispoljen na čudan način.

Ali ako nam neko pouzdano kaže da je lično vidio da je taj muwehhid zaokružio ime kandidata ili da mu je on sam to pričao i priznao, ili ako on to direktno nama kaže – teško je zamislivo da je on na to bio prisiljen, da ne zna šta to znači i predstavlja i slično.

Znači, nekada nam nečije stanje može otvarati sumnju i podstaći nas na opreznost, ali je nekada ta opreznost dokazano suvišna i predstava doslovce gubljenje vremena.

Ako od povjerljivog insana čujemo da je neki muwehhid bio kod sahira da mu on pomogne u nevolji, ako ne sumnjamo tu vijest i sigurni smo da taj to jeste učinio – skoro da je suvišno puno istraživati. Ne jer ja to mislim, već jer će praksa pokazati da smo samo gubili vrijeme. Zašto? Zato što je teško i zamisliti da on u tome može biti ičime opravdan, jer je skoro nemoguće da neko (u današnjem svijetu gdje sahiri nemaju vlast u zemlji) nekoga prisili da ide sahiru. Pa ako nema šanse da je on bio na taj odlazak sahiru prisiljen, tako je nemoguce i da on “ne zna gdje je otišao“ niti mu se to “omaklo“ (jer odlazak sahiru da mu on “pomogne“ nije riječ, već djelo).

Tako da: Niko neće osporiti da se trebaju ispuniti uslovi i otkloniti prepreke, čak i kod stvari mnogo manjih od tekfira (kod osude nekoga za grijeh, a kamoli osude za kufr i proglašavanje njega nevjernikom!), ali kažem da se sve vraća na vrstu djela koje je počinjeno, na stanja počinioca koga često poznajemo i na pretpostavke realne mogućnosti da u tome uopšte bude opravdan.

Dakle, u redu je negirati traženje opravdanja počiniocu velikog širka u NEVALIDNIM mewani’ (preprekama), kakve su džehl (neznanje), te’wil (pogrešno tumačenje), idžtihad (trud dolaska do propisa), taqlid (slijeđenje “učenih“), darura (nužda) i slično. Onaj ko tim stvarima pokušava opravdati počinioca velikog širka i jasnog velikog kufra, on se suprotstavlja Kitabu i sunnetu i idžma’u muslimana i to njegovo opravdavanje počinioca velikog širka (tim stvarima) je stvar koja izvodi iz islama.

Međutim, što se tiče govora da je nečije zastajkivanje (osvrtanje na ispunjenje VALIDNIH uslova i otklanjanje VALIDNIH prepreka prije tekfira počinioca širka) – njegov kufr, to je džehl (neznanje) i guluww (pretjerivanje).
Dakle, ikrah (prisila), džehlul-hal (nepoznavanje stanja, tj. karaktera djela koje je učinjeno) i khata’ (greška jezika ili lapsus, omaška) su tri VALIDNE prepreke za tekfir počinioca velikog širka i jasnog velikog kufra.
Sve dok muwehhid zaista ima osnovu da vjeruje da je neki (njemu poznati muwehhid) bio prisiljen na djelo ili riječ širka, ili da mu se omakla riječ koja mu se pripisuje ili da ne zna šta je zapravo učinio, sve dok muwehhid ima osnovu da vjeruje da se pri tome nalazi neka od spomenutih VALIDNIH prepreka, pa to provjeri prije nego što ga protekfiri – on nije ni griješnik ni novotar ni zabludnik, a kamoli mušrik ili kafir, već je neko ko postupa ispravno.

Citata selefa koji govore o opreznosti pri optuživanju muslimana za manje od kufra je mnogo, pa šta tek reći o optuživanju (osuđivanju) njega za kufr prije ikakve provjere, a on bude opravdan?

Zato se nadam da ljudi koji govore o KUFRU (?) onoga ko zastane da provjeri prije nego što protekfiri, (nadam se) da time ciljaju samo na kufr onoga ko počinioca širka pokušava opravdati NEVALIDNIM preprekama tekfira zbog počinjenog velikog širka.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.