PITANJE:
Eseelamu alejkum sejh. Ako mozete odgovoriti posto je aktualna tema halifat Talibana u afganistanu..I mnoga braca u buducnosti se zele prikljuciti talibanima i naci neku rutu da naprave hidzru sta vi mislite o toj grupi,jesuli na tewhidu ili ne i ako može serijatski dokaz zasto nisu? Jer nikakav dokaz nije ugovor sa Amerikom. Takve ugovore je pravio i poslanik s.a.v.s sa nevjernicima.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullah.
Prvo: Ja nisam šejkh niti takvog poznajem. To ne znači da nisam upoznao učene ljude, već da oni koje ljudi smatraju šejkhovima samo su tragaoci za znanjem, učenici.
Drugo: Talibane ne smatram muwehhidima zbog njihovih poznatih grešaka. Naime, ono što mi je sada na umu jeste:
1) Kaže se da Talibani u svom ustavu (u državnom ustavu po kome su vladali zemljom od 1996. ili slično pa do 2001.) imaju stavku da nemaju pretenzije prema ničijoj teritoriji i da priznaju teritorijalni integritet i suverenitet okolnih država.
Dakle, iako zagovaraju da je njihova vlast islamska, priznaju suverenitet i teritorijalni integritet “komšija” budista, hinduista, te ši’ija i ostalih mušrika koji se pripisuju islamu, a muslimanskoj vlasti je naređeno da vrši ofanzivni džihad i širi khilafet.
Shvatam da okolnosti to često ne dozvoljavaju, da je teško očuvati i svoju teritoriju, a ne širiti je, ali nije problem ne napadati koliko je problem obavezati se da nećeš napadati i to još unijeti u vrhovni izvor zakonodavstva države, za koji se kaže da je zasnovan na Kitabu i sunnetu.
Naglašavam: Nisam svojim očima vidio ustav Talibana, posebno ne na njihovom jeziku, kažem šta sam čuo a šta zaista potvrđuje njihova spoljna politika.
2) Poznato u njihovoj spoljnoj politici jeste da su, dok su bili na vlasti, imali svog predstavnika u Ujedinjenim Nacijama.
Dakle, oni su potpuno priznali instituciju Ujedinjenih Nacija i trudili se da postanu njihov član, ali su bili poniženi time da nisu primljeni u stalno članstvo već su tamo imali samo predstavnika sa kojim su zvaničnici UN pregovarali.
A priznavanje organizacije UN i traženje članstva u njoj jeste priznavanje njenih zakona, podorganizacija, djelovanja i ciljeva, koji su puni kufrova. O tome sam napisao zasebnu risalu (knjigu): https://kelimetul-haqq.org/wp-content/uploads/2021/04/Kufrovi-OUN-i-njenih-zemalja-clanica.pdf
3) Poznato je da su u svojoj spoljnoj politici, u svojim odnosima sa ostalim državama i nacijama, priznavali nelegitimne demokratske tagutske vlasti tih država.
Istina je, sa mnogim državama nisu imali odnose, ali je to bilo samo zato što te države nisu prihvatale njih kao “islamiste”.
Međutim, sa državama koje su priznale njihovu vlast, Talibani su sklapali odnose i sporazume.
Kakav je u tome problem kada je i Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, sklapao primirja i ugovore sa nevjernicima, rekao si? Nije problem u sklapanju primirja ili čak trgovinske saradnje sa nevjerničkom državom koja ne napada muslimane i koja se NE pripisuje islamu (recimo, sa Novim Zelandom ili Luksemburgom). Međutim, problem je u uspostavljanju političkih odnosa sa državom koja se pripisuje islamu a vlada demokratijom ili je ši’ijska, jer time priznaješ njihovu nelegitimnu vlast u toj zemlji, kao što je problem potpisati primirje sa Amerikancima dok oni nastavljaju da napadaju sve što podsjeća na islam (na miru su sa tvojom zemljom, ali satiru tvoje istovjerce svugdje po svijetu).
A poznato je da su Talibani imali ambasade ili konzulate u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Emiratima,… Pa zar iko može i da pomisli da su Talibani tekfirili vlast ovih država i smatrali ih nelegitimnim, a ovi njih priznali? Naravno da su Talibani priznali nelegitimnu vlast američkih marioneta porodice Sa’ud, demokratske vlasti Pakistana i Emirata i dr.
4) Poznato je da su Talibani tekfirili samo one nevjerničke vlasti koje su pomagale neprijatelje u borbi protiv njih.
Tako su (kako rekoh) od 1996. do 2001. priznavali vlast Pakistana (iako je ona bila i ostala nelegitimna jer je neislamska, demokratska), ali kada je Pakistan nakon 11. septembra pomogao američku vojnu kampanju protiv njih, Talibani su imali izjave u kojima su vlast Pakistana nazivali nevjerničkom; ponavljam, samo zbog pomaganja Amerikanaca protiv njih, a nikako zbog vlasti i suđenja ljudskim zakonima.
5) U Afganistanu je bilo i i dalje ima mjesta obožavanja (grobova), ima mnogo sufija, kao i tebligovaca.
Stanje je vrlo slično stanju u Pakistanu, gdje ni sufije ni obožavaoci turbadi nisu obrijane demokrate, već svi veličaju šeri’at i imaju duge brade, ali čine sedždu pred grobom, hukću u dhikru i čine mnoge novotarije.
6) Sve što sam spomenuo je bilo povod da se borci “Islamske države Iraka” vremenom odvoje od Talibana i njihovih saveznika al-Ka’ide, a da ih kasnije i protekfire. U suprotnom, zar bi se IDIŠ usudio da proglasi khilafet i khalifu pored već postojećeg “khalife” koji je legitiman?
7) Talibani (kao i njihovi istomišljenici u redovima al-Ka’ide, Džebhetun-Nusre i drugih) su IDIŠ nazivali ekstremistima, radikalima, khawaridžima, a to ovi zaista nisu bil, što dodatno govori o neutemeljenoj i neispravnoj “blagosti” Talibana, a ta “blagost” je ustvari nepoznavanje tewhida; samo onaj ko ne poznaje tewhid će optuživati da je khawaridž onaj koji to nije.
8) Talibanska vlast na čelu sa mulla Umerom je bila veoma spora u primjeni islamskog propisa zabrane i kažnjavanja uzgoja i trgovine makom, marihuanom i ostalim opijatima.
Istina je da afganistanski seljaci desetinama godina unazad “zavise” od uzgoja ovih biljnih “kultura” i samo od toga žive (kao neki u Makedoniji od proizvodnje duhana), istina je da se to ne može iskorijeniti preko noći, ali je također poznato da su i oni islamski magazini i sajtovi koji su talibansku vlast hvalili i branili, pisali da je mulla Umer (tada) izdao dekret (zakon, naredbu, uredbu) po kome će se kazniti svako ko od te godine zasadi spomenute biljke. A napominjem da je to bilo tek 2000. godine, pune četiri godine nakon što su Talibani preuzeli vlast u Afganistanu.
9) Poznato je da su Talibani, kao i svi Afganistanci, sljedbenici hanefijskog medhheba. To ne bi bilo nimalo sporno da Afganistanci nisu fanatici u tom svom “hanefizmu”.
Abdullah Azzam je zapisao anegdotu da je u prvom afganistanskom ratu protiv Sovjeta afganistanski borac (tzv. mudžahid) odmah nakon predaje selama slomio prst vojniku pored sebe samo zato jer je on na sjedenju u namazu sve vrijeme držao kažiprst podignutim duže nego što je to stav hanefijskog medhheba!
Talibani su tek uplivom al-Ka’ide postali malo tolerantniji, ali i kod njih vlada taj medhhebski fanatizam.
Neko može prigovoriti da spominjem samo loše strane.
Ja ne osporavam činjenicu da su Talibani daleko bolji od svake druge opcije u Afganistanu, posebno od američkih marioneta koji su vladali Aganistanom posljednjih 20 godina, te da je njihova primjena šeri’ata unutar zemlje za pohvalu, ali kada neko smatra nešto pozitivnim i pita o tome, njega treba upoznati sa (njemu možda nepoznatim) negativnostima toga, kojih ima dosta, a u ovom slučaju se one uglavnom tiču njihove spoljne politike koja pokazuje njihovo vjerovanje i izvodi ih iz islama.
Jer, sama primjena islamskih kazni nije dovoljna. Njih dosta dobro i dosljedno sprovodi i primjenjuje Saudijska Arabija, pa čak i Iran, ali ih to ne čini khilafetom.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.