PITANJE:
Esselamu alejkum. Postavio bih pitanje: Ako je svaka zemlja opcenito darul-kufr, kako kazes, ko ce onda pokrenuti dzihad ako nema muslimana?

ODGOVOR:
We alejkumus-Selam.

Da je danas svaka država Darul-Kufr svjedoče šerijatski tekstovi, fetwe učenjaka i zdrav razum. Gdje god vlada zakon kufra, to nije islamska država.

Pitaš: “Ko će onda pokrenuti džihad…”, pa sam dodaješ “…ako nema muslimana”?
Džihad se ne pokreće kad nema muslimana, već se pokreće kad se stvore uslovi za to, a ti uslovi su: ljudstvo i njihova sposobnost. Ako ti uslovi nisu ostvareni, onda džihad nije obaveza, ali je tada obaveza pripremati (osposobljavati) se.
Džihad ne pokreće ni dvadeset ni pedeset ljudi, već ih treba biti dovoljno da se oružano suprostave neprijatelju i zaštite granice i nemoćne.
Džihad ne pokreće ni brojno ljudstvo ako su ili nesposobni, nevješti ili nenaoružani, već ih je tada obaveza osposobiti ih, uvježbati, naoružati,…

Dakle, ako uslovi nisu ispunjeni, nije obaveza pokrenuti džihad, ali je tada obaveza pripremati se, uklanjati prepreke koje stoje na putu pokretanja džihada, a danas je to oličeno u da’wi i širenju znanja. Da’wi, tj. pozivanju nevjernika da prihvate islam i širenju znanja, tj. podučavanju onih koji su već muslimani.

Ako neko pogrešno shvati da su prethodne riječi samo odvraćanje od džihada (kako to čine učenjaci taguta, ne dao Allah), pitam ga:
Da li je neko pokrenuo džihad u vrijeme Nuha, Luta, Musa, Jahja, Zekerijja, Isa, ‘alejhimus-selam? Da li je i ko je od njih pokrenuo borbu? Ako nisu pokrenuli, oni to nisu jer nije imalo uslova, a činili su da’wu.
Da li je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Mekki pokrenuo džihad? Nije, već je činio da’wu mušricima i podučavao ashabe, čekajući priliku, da se pokret omasovi i stvore uslovi za Darul-islam.

U vremenu kad u jednoj državi ima stotinu, u drugoj dvjesto, a u trećoj petsto muwehhida, nije vrijeme govoriti o pokretanju borbe, već se treba činiti da’wa i podučavanje, dok se ideja tewhida ne omasovi i stvore uslovi za pokretanje borbe.
Pokretanje borbe od strane dvjesto ljudi koji nemaju ni dovoljno oružja, ni vojnog iskustva ni šeri’atskog znanja nije ‘ibadet već stavljanje omče na vrat tako malom broju rijetkih muwehhida i korak ka gašenju iskre tewhida koja se tako sporo pali i teško rasplamsa da ju je haram nepromišljenim postupcima ugasiti.

Odgovorio: Ebu Ahmed.