PITANJE:
Selam alejkum. Ja ponekad odem na mezar svog oca (koji je preselio kao musliman). Često dok sam tamo pričam stvari koje se događaju u mom životu, nekako mi bude lakše. Kao da sam nekome otvorio dušu. Ja znam da umrli ne čuju i ne dovim umrlim itd već bih to opisao kao glasno razmišljanje. Kao “e moj babo, na velikim sam iskušenjima ovih dana, da Allah pomogne.” Ili: “Unuk ti je porastao i dobar je, klanja…”
Je li ovo zabranjeno u Islamu, griješim li što ovako postupam?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

PRVI razlog za neispravnost toga jeste činjenica da je islam sušta mudrost i on zabranjuje svaku besmislenu stvar i nepotrebni postupak.
Uzvišeni je objavio:
إِنَّكَ لَا تُسْمِعُ الْمَوْتَىٰ
“A ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju”
(sura en-Neml, 80. ajet i sura er-Rum, 52. ajet).
وَمَا أَنتَ بِمُسْمِعٍ مَّن فِي الْقُبُورِ
“A ti ne možeš učiniti da čuju oni u grobovima”
(sura Fatir, 22. ajet).

Kakva je korist i smisao u obraćanju onome za koga znaš i svjedočiš da te ne može čuti, a kamoli sa tobom saosjećati, posavjetovati te ili ti pomoći, korist donijeti niti štetu otkloniti?

DRUGI razlog jeste činjenica da je islam došao sa zabranom svih sebeba i zatvaranjem svih puteva ka zabranjenim stvarima (سد الذرائع).
Zbog zabrane bluda je Allah zabranio rukovanje, razgolićavanje, osamljivanje i miješanje muškaraca i žena.
Zbog zabrane opijanja, zabranio je proizvodnju alkoholnih pića, njihovu prodaju, kupovinu, prijevoz, poklanjanje, točenje,…
Zbog zabrane širka ‘ibadetom mrtvima u početku Objave zabranio je posjetu kaburovima (ta zabrana je kasnije, kada su ashabi odgojeni i očvrsli u tewhidu, dokinuta).
Zbog zabrane širka ‘ibadetom “dobrim ljudima” zabranio je slikanje, držanje slika i njihovo ispoljavanje (kačenje za zidu i sl.).
A svima je poznato da je Allah najstrožije zabranio širk ‘ibadetom mrtvima, bilo to u vidu molitve njima, traženjem od njih bilo čega što nisu u stanju da urade ili traženjem od njih šefa’ata (zagovora).
Pa zar obraćanje mrtvome nije traženje ili očekivanje da te on čuje? Ako jeste, to djelo je širk. Ako nije, onda je djelo slično postupku bezumnog; jer, zašto se jadati nekome za kog znaš da te ne može čuti?
Da se čovjek “olakša”? Pa šta bismo rekli za onoga ko se “olakšava” obraćajući se drvetu, kamenu, zidu,…? Zar ne bismo posumnjali u njegov razum? Ako bismo, pa zar obraćanje mrtvom nije na istom stepenu besmisla?
Ponavljam, to je samo sa aspekta besmisla, dok počinilac svjedoči da ga mrtvi ne čuje. A nikako ne zaboravimo sljedeći aspekt i stepen a to je šejtanovo djelovanje; šejtana koji će mnogo lakše odvesti u “korak dalje” ovoga ko priča umrlome nego onoga koji priča zidu. Jer, zanimljivo da su u pitanju navedene riječi: “Babo, unuk ti je porastao i dobar je, klanja…” Bojim se da to već prevazilazi formu “glasnog razmišljanja” jer se time umrli obavještava; a zašto o nečemu obavještavati nekoga za koga tvrdiš da znaš da te ne čuje?

Sve i ako je onaj koji ovo čini (obraća se mrtvome “da bi se olakšao”) zaista uvjeren da ga umrli ne čuje i sve i ako se smatra sigurnim da ga neće navući na taj “korak dalje” i zavesti u širk, dovoljno je zla u (ponavljam) besmislu tog postupka i (posebno) da’wetske štete i lošeg primjera drugima. Jer, on neće moći da svakome (ko ga tu i takvog vidi ili za taj njegov postupak čuje) tvrdi i objašnjava da je on uvjeren da ga umrli ne čuje i da on od njega ništa ne očekuje, već će neko pomisliti da on čini neku vrstu ‘ibadeta umrlome i to smatrati ispravnim pa se za tim povesti.

ZA KRAJ:
Ako je za taj postupak počiniocu jedini izgovor (kako u samom pitanju stoji) da “bude mu lakše”, “da nekome otvori dušu”, zar musliman za to nema dvije opcije umjesto obraćanju umrlome?
Prvo je obraćanje živome, koji ga itekako može saslušati, na čijem licu može uočiti pažnju, koji ga može razumijeti i sa njim saosjećati, a možda ga posavjetovati ili mu čak i pomoći? Umrli ne može ništa od spomenutog.

Drugo (i najpreče) je obraćanje el-Hajju, el-Qajjumu (Živom i Vječnom), Gospodaru živih i mrtvih, Koji sve vidi, čuje i zna i Koji sve može; Onome koji se ljuti na roba koji Ga ne moli, Koji se toliko raduje pokajanju Svoga roba, Koji toliko voli da Svom robu nađe opravdanje, Čija milost nadvladava Njegovu srdžbu.
Zar se musliman ne bi najprije trebao požaliti i izjadati Živom i Vječnom, Njemu “otvoriti dušu”?
A tek nakon toga, ako je moguće (kako već rekoh) obratiti se i nekom od (živih!) ljudi: majci, supruzi, djetetu, bratu u vjeri,… Sve prije negoli obraćanje mrtvom.
Na kraju, i nakon dokidanja zabrane posjete grobljima, Allah je to dozvolio samo sa namjerom i u svrhu prisjećanja smrti! U samoj toj činjenici (da se grobovi posjećuju samo da bi se čovjek prisjetio smrti) je dovoljan dokaz neispravnosti postupka iz pitanja.

Odgovorio: Ebu Ahmed.