PITANJE:
Es-Selamu ‘alejkum we rahmetullahi we berekatuh.
Allah te nagradio akhi za sav tvoj rad i trud za podučavanje ljudi tewhidu, nadam se da si dobro.
Da pređem na temu; s obzirom da sam u Norveškoj, a zima nadolazi, namaska vremena (podne, ikindija, akšam) bivaju sve kraća. Podne traje manje od 1h, dobar dio godine. Ja sam do sad namaz obavljao kako i gdje sam znao i stizao, elhamdulillah, sve u svome vremenu, bez da me iko vidi, prijekori niti slično. Jučer, ni od kud, je profesorica ušla u sobu u kojoj sam klanjao i dok sam klanjao, i sjela čekajući da završim i malo je reći da je poludjela. Poslat sam pedagogu (mušrik s Kosova) i tu sam morao objasniti šta se desilo, moj stav itd. Kad je on počeo s pričom; “Ne živiš u muslimanskoj zemlji, mora se poštovati zakon, nemaš pravo na to itd.” ja sam, jer sam prije imao problema oko ovoga, spomenuo da mi je direktorica lično rekla da nema problema da se obavljaju vjerski obredi u pauzama dok mi je pedagog rekao da se to ne može nikako, ja sam probao naći taj njihov zakonik, pokazati mu šta oni kažu o tome, čisto iz razloga da mu dokažem da griješi govoreći da je to ovde zabranjeno. Kakav je propis oko ovoga? Da li se ovo broji kao tehakum, tražeći svoj hakk, bez namjere pokretanja parnice, samo da mu dokažem da griješi govoreći da to brane?
Isto tako, imam li ja pravo spajati namaska vremena u daruri (zadnja mi je godina i ja niti mogu majci da kažem za ovo niti mogu promijeniti školu, inače bivam poslat nazad za Bosnu…) na osnovu hadisa kod Bukharije i Muslima da je Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem, spojio ova dva namaza bez straha i putovanja… Kakav bi bio propis ovakve prakse s obzirom kakvo je stanje ovdje? Recimo 2-3 dana u sedmici da spojim podne i ikindiju? Allah te nagradio akhi, niste svjesni koliko sam zahvalan Allahu na ovim vašim kanalima i koliko mi pomažete.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

PRVO:
Pitao si da li bi ti počinio tehakum koji je širk ako bi objasnio (pokazao) pedagogu da ti imaš pravo na obavljanje namaza. Naravno da ne bi. U tome nema ništa sporno niti je to zabranjeno, a kamoli da je kufr. Kufr bi bilo da ti taj propis i zakon priznaješ i prihvataš, da ga voliš, uvažavaš, uzdižeš, a dovoljno bi bilo i da tražiš presudu iz njega.
Dakle, postao bi nevjernik ako bi tražio da ti se pred tim zakonom sudi. A ako bi, mrzeći taj zakon, nekome citirao neki propis tog zakona, da ga uvjeriš da je u tom zakonu to i to dozvoljeno ili zabrenjeno, to nije zabranjeno. U smislu: “U vašem zakonu (ili: U zakonu ove države) stoji da su svakom građaninu zagarantovana njegova vjerska prava i obavljanje vjerskih dužnosti i obreda. Član taj i taj. Kako i na osnovu čega onda vi to meni možete zabraniti?”
S tim što nakon toga, ma kako on postupio, makar ti on to zabranjivao i nakon saznanja da ti na to imaš pravo, ti njega nećeš tužiti, naravno, jer bi to bio tehakum koji izvodi iz vjere.

DRUGO:
Ako se pedagog ogluši na tvoje dokazivanje (ignoriše ga), obrati se direktorici za koju si kazao da ti je rekla da ti imaš pravo na obavljanje vjerskih obreda. Pozovi je da te odbrani od pedagoga i profesorice koja te uznemirava, ona je svakako njima nadređena, a vjerovatno bolje i poznaje njihov zakon.

TREĆE:
Ako ni to ne uspije, ako ti direktorica uskrati pomoć, iskradaj se, krij se, udaljuj se od školske zgrade ako u njoj nema napuštenih prostorija, ali ne propuštaj namaze niti ih spajaj, a ispod ćeš pročitati zašto.
Iskušenja na koja nailaziš su obavezni, sastavni dio ovog puta. Neko njima nije iskušan privremeno, neko je ostavljen na miru trenutno, ali je Allah odredio da svako na ovom putu bude iskušan:
أَحَسِبَ النَّاسُ أَن يُتْرَكُوا أَن يَقُولُوا آمَنَّا وَهُمْ لَا يُفْتَنُونَ
وَلَقَدْ فَتَنَّا الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ ۖ فَلَيَعْلَمَنَّ اللَّهُ الَّذِينَ صَدَقُوا وَلَيَعْلَمَنَّ الْكَاذِبِينَ
“Zar ljudi misle da će biti ostavljeni (tj. na miru), da kažu: ‘Vjerujemo!’, a da nisu iskušani? A Mi smo iskušavali i one prije njih, da bi Allah znao (tj. ukazao na) one koji su iskreni i da bi znao (tj. ukazao na) lažove.” (sura el-‘Ankebut, 2. i 3. ajet)

ČETVRTO: Naravno, nije pravilo da je sve što je opreznije i strožije – ispravno, pa čovjek tako nekada može da sebe bespotrebno preoptereti nečim što ne može ili jedva da može podnijeti, umjesto da se posluži propisanom i dozvoljenom olakšicom.
U prilog tome govori i poznati hadith da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, kad god je imao izbor između dvije dozvoljene stvari, uvijek odabirao lakšu.

Međutim, u tvome pitanju se ipak radi o namazu, o najveličanstvenijem ‘ibadetu tijela, o stvari koja je “lična karta” svakog muslimana, koja se ne može sakriti ni odložiti, koja je svakodnevna obaveza, i slobodnom i zarobljenom, i bogatom i siromašnom, i zdravom i bolesnom, i jakom i slabom, i putniku i onom koji je u svome mjestu, toliko da se prilikom poteškoća (kakve su putovanje, bolest, teški rad,…) dozvoljavaju neke olakšice, ali se i tada namaz mora obaviti.
Pa upravo zbog tako velike njegove obaveznosti, namaz je od stvari oko kojih se treba biti najoprezniji u svom posezanju za olakšicama. A Allah je rekao:
إِنَّ الصَّلَاةَ كَانَتْ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ كِتَابًا مَّوْقُوتًا
“Zaista je namaz vjernicima vremenski određen (propisan).” (sura en-Nisa’, 103. ajet)

Zato smatram da hadith koji si spomenuo, a kog bilježi imam Muslim, hadith da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini spojio podne namaz sa ikindijom, a da nije bio putnik, niti bolestan, niti je bilo straha, kiše ili bilo čega sličnog, ne bi trebalo olahko uzimati da bi se njime opravdalo spajanje namaza, a evo i zašto:

1) Iako jeste vjerodostojan, taj hadith pričinjava problem učenjacima islama dotle da sam odavno u jednom komentaru ovog haditha pročitao da je vjerovatno to učinio zbog kiše (otežanog napuštanja kuće i sl.), iako u samom tekstu haditha stoji da nije bilo kiše!
Također, ima učenjaka koji su ovo protumačili na sljedeći način (prepričavam): Moguće je da je on klanjao podne na samom istjeku podnevskog vremena i onda je nastupala ikindija, pa je nakon otklanjanog podneva klanjao ikindiju koja je upravo tada već nastupila, želeći da kažu da je on, iako je spojio ta dva namaza, ipak svaki od njih klanjao u svom vremenu. Ovo možeš naći u fusnotama prijevoda Muslimove zbirke na bosanski jezik, onog sažetka u tri toma.

2) Da se po tom hadithu može postupati bez uzimanja u obzir svih ostalih tekstova, imali bismo slučaj da su fekihi (islamski pravnici) dozvolili mukimu (onom ko nije putnik, tj. onome ko je u svom mjestu boravka) da bez ikakve posebne potrebe i bez ikakve teškoće spoji dva namaza u svojoj kući ili lokalnom mesdžidu. Međutim, nisam naišao, pročitao niti čuo da je neko to dozvolio.
Štaviše, Ibn Ebi Šejbe je zabilježio predaju da su ‘Umer ibnul-Khattab i Ebu Musa el-Eš’ari rekli: “Spajanje namaza bez opravdanja je veliki grijeh.” (2/346)

3) Hadith koji bilježi Muslim od Ibn ‘Abbasa (da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem) spojio dva namaza u Medini, a nije bio putnik niti je bilo straha, kiše i sl., ipak ne znači da je spajao namaze bez ikakvog opravdanja i razloga.
Kada je Ibn ‘Abbas upitan zašto je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, to uradio, on je odgovorio: “Želio je da olakša svom ummetu.” Drugim riječima, nije im želio otežavati. Ovo ukazuje da je bilo nekog povoda i opravdanja za spajanje dva namaza u tom hadithu, jer da im nije tim spajanjem ukazao na olakšanje, njegovim sljedbenicima bi bilo teško.
Ibn Baz (Allah mu dao ono što je zaslužio) je u svom komentaru na “Fethul-Bari” (2/24) rekao:
“Ispravan način tumačenja spomenutog haditha je on (sallallahu ‘alejhi we sellem) spojio dva namaza zbog neke teškoće koja se desila tog dana, kao što je raširena bolest, žestoka hladnoća, blato ili slično. Na ovo ukazuje činjenica da je Ibn ‘Abbas, kada je upitan o ovom spajanju namaza, rekao: ‘Da ne bi otežao svom ummetu’.” Ovo je jasan odgovor koji ukazuje da je postojao razlog.”

Zbog svega spomenutog, postupanje po spomenutom hadithu u vrijeme i stanju bez poteškoće nije prikladan.
Da, dozvoljeno je po njemu raditi spojiti u stanju teškoće, ali smatram da neprijatnosti na radnom mjestu, u školi ili na fakultetu nisu opravdanje za spajanje namaza. To nije stanje zatvorenika kome ne dozvoljavaju klanjati ili mu fizički prijete ako klanja, ili mu ne daju pristup vodi (mada i tada ima rješenje u tejemmumu) ili je vezan ili je bez odjeće (mada su pravnici spominjali rješenja i za ta stanja). Govorimo o radniku ili učeniku, studentu koji su tu dgej rade ili uče sasvim dobrovoljno.
Ako je u pitanju zabrana klanjanja ili nemanje uslova za klanjanje na radnom mjestu, musliman je obavezan da to pravo ostvari, a ako zaista ne može, napustiti taj posao i tražiti drugi.
Ako je u pitanju sličan problem u školi ili na fakultetu, musliman je obavezan klanjati, a nije obavezan ići u srednju školu niti studirati. Pokušaće ostati u školi ili na fakultetu ali uz obavljanje namaza REDOVNO, svakog u njegovom vremenu, u suprotnom obavezan je napustiti tu školu ili fakultet, po cijenu da nikada drugu školu (fakultet) neće ni upisati ni završiti, i po cijenu da će se sa truhlog Zapada vratiti na Balkan, jer je tolika obaveza namaza, a kamoli što će lahko upisati drugu školu ili fakultet.
Jer, sam propis učenja na tim ustanovama je vrlo sporan.
Iako s jedne strane znamo za obavezu traženja znanja, vjerskog i svjetovnog, s druge strane smo svjesni užasnog stanja u tim školama: podučavanje štetnim stvarima, nekada nevjerstvu i bogohuljenju, miješanju sa djevojkama, ženama, nemorala i sl.
Tako je i sa samim boravkom, životom u tim zapadnim državama, oličenjima nevjerstva i grijeha i razvrata svake vrste.
Pa još kad sve to treba trpjeti i gledati samo zarad neke diplome, a još se na tom putu traži da žrtvujemo svoj namaz u njegovo vrijeme?
I to ne jednom mjesečno, pa da i neko bude zbunjen i zaveden pogrešnim shvatanjem prethodnog haditha, već to činiti danima, nedjeljama i mjesecima? Sam si rekao da takvo kratko trajanje podne namaza bude dobar dio godine!
Dakle, nije ti dozvoljeno to činiti.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.