KUFR SE DEŠAVA VJEROVANJEM, IZJAVAMA I DJELIMA – EBŪ ‘IJJĀD

Imām en-Newewi je rekao u djelu ”Kitābur-ridde” (”Knjiga otpadništva”):

”To je raskidanje islāma. Ono se nekada dešava izjavom koja sadrži kufr, a nekada djelom. A djela koja za sobom povlače kufr (koji izvodi iz vjere) su ona koja su učinjena promišljeno, i ismijavanje vjere je jasno (u ovom pogledu), kao i činjenje sedžde kipu, Suncu, ili bacanje Qur’āna u blato, ili magija (sihr) koja uključuje obožavanje Sunca i druga slična djela”. [1]

Ibnul-Qajjim je rekao:

”Slično tome, među ograncima kufra su oni koji su izjave i oni koji su djela. I baš kao što čovjek može upasti u kufr (koji izvodi iz vjere) svojim dobrovoljnim izgovaranjem riječi koja sadrži kufr i koja je ogranak nevjerstva, slično tome on može zapasti u kufr (koji izvodi iz vjere) i činjenjem djela kufra od ogranaka koja su djela (postupci), kao što je činjenje sedžde kipu, ponižavanje mushāfa,… Prema tome, ovo je princip”. [2]

Šejh AbdurRahmān ibn Hasan je rekao:

”Slično ovome, feqīhi (islamski pravnici) su, u vezi propisa nad murtedom (otpadnikom), spomenuli da čovjek može postati nevjernik izjavom, koju on izgovara ili djelom koje počini, čak i ako on svjedoči da nema ničega vrijednog obožavanja mimo Allāha i da je Muhammed, sallallāhu ‘alejhi we sellem, Njegov Poslanik, i ako klanja, posti i daje zekāt. Ovim izjavama i ovim djelima on postaje murted, i to što je on izgovorio ili učinio (ta njegova riječ ili djelo kufra) poništava njegova djela, naročito ako je on umro na tome. U tom slučaju, poništavanje njegovih djela je stvar idžmā’a (postoji konsenzus među učenjacima po ovom pitanju)”. [3]

AbdurRahmān bin Nāsir es-Sa’di je rekao:

”Poglavlje: Propis o murtedu (otpadniku). Murted je onaj koji izađe iz islāma i uđe u kufr zbog djela, izjava, i’tiqāda (vjerovanja), šekka (sumnje),…”. [4]

Ibn Uthejmīn je rekao:

”A koga god su Allāh i Njegov Poslanik proglasili nevjernikom, onda je on nevjernik, bez obzira bilo to putem djela (koje je počinio) ili vjerovanja (koje ima) ili izjave (koju je izgovorio). A koga god Allāh i Njegov Poslanik nisu proglasili nevjernikom i sebe pripisuje islāmu, onda je on vjernik i nije nam dozvoljeno da ga proglašavamo nevjernikom”. [5]

‘Abdul’Azīz bin Bāz je rekao:

”Klanje (žrtvovanje) u nečije drugo, a ne u Allāhovo ime i činjenje sedžde drugom mimo Allāha je kufr djela koji izvodi iz vjere. Slično tome, ako osoba klanja drugom mimo Allāhu, ili čini sedždu drugome mimo Njega – uzvišen neka je On od svih nedostataka – onda će to biti veliki kufr djela. Allāhu se utječemo od toga. Slično tome, ako on psuje vjeru, ili psuje Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, ili ismijava Allāha i Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, onda je to veliki kufr djela prema ehlis-sunnetu wel-džemā’atu”. [6]

Kao što je gore navedeno, ono čime mi obožavamo našeg Gospodara je – da među izjavama i djelima ima onih koje su kufr (koji izvode iz vjere).

Djela kufra su sama po sebi kufr.

Tu je kufr ni’me (mali kufr), kao što su grijesi koji ne negiraju čovekov īmān (islām) u potpunosti, kao što je blud, krađa, laganje, i slično, kao i veliki kufr, koji izvodi iz vjere, kao što je psovanje Allāha ili Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, šutiranje Qur’āna, činjenje sedžde kipu,… Sve ovo smo naveli kao protiv-odgovor murdžijama, koji ograničavaju kufr (a i īmān) isključivo na srce. 


[1] Rewdatut-tālibīn, 7. tom, 283. i 284. str.

[2] ”Kitābus-salāh”, 53. i 54. str.

[3] ”Ed-durrer es-senijje”, 214.str.

[4] ”Menhedžus-sālikīn”, 112.str.

[5] Kaseta: ”Pitanja i odgovori iz Qatara” (30.april, 2000).

[6] magazin ”El-Furqān” (br. 94).

VJERUJ U ALLĀHA, A BUDI KĀFIR U TĀGŪTA

Musliman bi trebao znati da je Allāh glava i početak (porijeklo) svačega i svakog stvorenja. Najjača stvar koju je Allāh naredio Ādemovim sinovima da je nauče i učine, prije klanjanja namāza, davanja zekāta, ili bilo kog drugog djela ibādeta je – da vjeruje u Allahovu Jednoću i da se klone (izbjegavaju) i da ne vjeruju (kufr učine) u tāgūta. Iz ovog je razloga Allāh stvorio stvorenja, slao poslanike, objavljivao Knjige i neredio džihād i šehādet (pogibiju). Zbog ovoga postoji neprijateljstvo između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, i zbog ovoga će islamska država i ispravni hilāfet biti utemeljeni.

Allah je rekao:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْأِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

”I nisam stvorio ljude ni džinne ni zbog čega drugog, osim da mi ‘ibādet čine.” [1] 

To znači da obožavaju Allāha jedino.

On je također rekao:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَسُولاً أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ

”I Mi smo svakom narodu poslanika slali: ‘Allāhu ‘ibādet činite, a klonite se tāgūta!’ ” [2]

Ovo vjerovanje, vjerovanje da nema ničega vrijednog obožavanja, osim Allāha – je osnova islāma. Bez nje neće biti primljeni ni da’wa, ni džihād, ni namāz, ni post, ni zekāt, ni hadždž.

Čovjek se ne može sačuvati džehennemske vatre, izuzev sa ovim vjerovanjem, jer je to jedina veza (uže), za koju Allāh garantuje Svojim robovima da se neće prekinuti. Ostale veze ove vjere neće biti dovoljne da spas od džehennemske vatre, bez ove veze.

Allah je rekao:

قَدْ تَبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِنْ بِاللَّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَى لا انْفِصَامَ لَهَا وَاللَّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

”Pravi put jasno razkikuje od zablude. Pa, ko ne vjeruje u tāgūta, a vjeruje u Allāha, uhvatio se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allāh sve čuje i zna.” [3]

Allāh je također rekao:

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَنْ يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ

”Za one koji izbjegavaju da se tāgūtima pokoravaju i koji se Allāhu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje.” [4]

Obrati pažnju kako Allāh govori o kufru u tāgūte prije nego što spominje vjerovanje u Njega; kao kada je započeo sa negacijom prije potvrđivanja. Allāh je naredio tewhīd riječima ”Lā ilāhe illAllāh”, koje ukazuju na ovaj veliki princip najčvršće veze. Stoga, nema iskrenog vjerovanja u Allāha bez krajnjeg (potpunog) negiranja ostalih božanstava. Lažna božanstva u koje čovjek mora kufr učiniti i čije obožavanje mora izbjeći, da bi slijedio vezu najčvršće bezbjednosti (sigurnosti) nisu samo kamenje, kipovi, drveće i grobovi, kojima se ‘ibādet čini putem sedžde, prizivanja (upućivanja dove) ili zakletve, već to obuhvata mnogo više od ovoga. To sadrži sve što se obožava i što prihvata da bude obožavano mimo Allāha, bilo kojom stvari od djelā ‘ibādeta.

Riječ ”tāgūt” je izvedena od riječi ”tagā” (”tugjān”), što znači prekoračivanje granice od strane stvorenja. Djela ‘ibādeta uključuju: sedždu, rukū’, prizivanje (upućivanje dove), zakletva,… Pokoravanje u zakonodavstvu je također djelo ‘ibādeta.

Allāh je rekao o kršćanima:

اتَّخَذُوا أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَاباً مِنْ دُونِ اللَّهِ

”Uzeli su svoje svećenike i svoje monahe za svoje gospodare mimo Allāha.” [5]

…iako oni nisu činili sedždu ni rukū’ svojim svećenicima, oni su ih slijedili i slagali se sa njima u njihovom zabranjivanju dozvoljenih i u dozvoljavanju (od strane Allāha) zabranjenih stvari. Allah je zato to nazvao činjenjem ovih svećenika i monaha – gospodarima i bogovima (mimo Allāha), jer je pokornost u zakonodavstvu – ‘ibādet, i ono ne smije biti ni za koga osim za Allāha, jer je Allāh Jedini Koji propisuje zakone. Stoga će svako ko to učini – biti mušrik.

Dokaz za to je spor koji se desio za vrijeme Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, oko mesa strvine (krepale životinje). Mušrici su htjeli da ubijede muslimane da nema razlike između životinje koju muslimani zakolju i životinje koja sāma umre, govoreći da je krepalu životinju ubio Allāh. Zato je Allāh spustio Svoj sud i rekao:

وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ

”A ako im s budete pokorili (u smatranju Allāhovog harāma – halālom), postaćete mušrici.” [6]

Zato riječ ”tāgūt” obuhvata svakoga ko sebe učini zakonodavcem uz Allāha, vladara, predstavnika u parlamentu (zakonodavnoj vlasti), jer je svaki od ovih prekoračio svoje granice. Čovjek je stvoren da bi bio Allāhov rob i Allāh mu je naredio da prihvati Njegov sud, ali je čovjek odbio i prekoračio svoju (od Allāha postavljenu) granicu. On je želio da sebe izjednači sa Allāhom, i da učestvuje u donošenju zakona sa Allāhom, što nije dozvoljeno nikome, osim Allāhu. Ako neko prekorači svoju granicu i to učini, on time sebe čini zakonodavnim gospodarom i on će biti jedan od glavešina tāgūta. Njegov islām i njegov tewhīd neće biti prihvaćeni, sve dok on ne uznevjeruje (počini kufr) u sve što je učinio, toga se kloni, i bori se da se oslobodi od svojih sljedbenika i pomagača. [7]

Allāh je rekao:

يُرِيدُونَ أَنْ يَتَحَاكَمُوا إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُوا أَنْ يَكْفُرُوا بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَنْ يُضِلَّهُمْ ضَلالاً بَعِيداً

”…pa ipak žele da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtān želi da ih u daleku zabludu odvede.” [8]

Mudžāhid je rekao:

”Tāgūt je šejtān u ljudskom obliku, kome se ljudi obraćaju za sud i koga slijede.”

Šejhul-islām Ibn Tejmijje je rekao:

”…iz ovog razloga, onaj koji sudi bez obraćanja na Svetu Knjigu (Qur’ān) – je tāgūt.” [9]

Ibnul-Qajjim je rekao:

”(Tāgūt je) svaki onaj koji pređe svoju granicu, bilo da je obožavan, slijeđen ili da mu se pokorava. Tako, tāgūt jednog naroda je onaj koga oni uzimaju za sudiju uz Allāha i Njegovog Poslanika, ili ga obožavaju pored Allāha, ili ga slijede bez konsultovanja Allāha i Njegovog Poslanika, ili mu se pokoravaju u stvarima koje su nepokornost Allāhu.”

On je također rekao:

”Ko god ne sudi i ne vraća se za sud onome sa čime su došli Allāhovi poslanici, on zapravo slijedi lažno božanstvo (tāgūta).” [10]

Jedno od obožavanih božanstava danas, u koje svaki muwehhid mora kufr učiniti (ne vjerovati), u njih i njihove sljedbenike, da bi time slijedio najčvršću vezu i da bi bio sačuvan od džehennemske vatre – su prolazni (smrtni), od strane ljudi načinjeni bogovi i boginje tzv. zakonodavstva.

Allāh je rekao:

أَمْ لَهُمْ شُرَكَاءُ شَرَعُوا لَهُمْ مِنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَنْ بِهِ اللَّهُ وَلَوْلا كَلِمَةُ الْفَصْلِ لَقُضِيَ بَيْنَهُمْ وَإِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

”Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio? Da nije Riječi prije izrečene, među njima bi već bilo presuđeno. – A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna.” [11]

Ljudi su slijedili ove zakonodavce i pristali da donose zakone, kao pravo i karakteristiku (odliku) za njih, za njihove parlamente, i za njihove lokalne, regionalne i međunarodne vladajuće strukture. Oni su to pokazali kroz svoje zakone i ustave.

51. član kuwajtskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je vođena od strane princa i parlamentarnog vijeća, u skladu sa ustavom.”

25. član jordanskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je u rukama kralja i parlamentarnog vijeća.”

86. član egipatskog ustava glasi:

”Parlament ima ulogu zakonodavne vlasti.”

Prema tome, oni su postali gospodari svakome onome ko im se pokori i slijedi ih, ili se slaže sa njima u njihovom kufru i širku, baš kao što je Allāh rekao o kršćanima, kada su oni slijedili svoje monahe i svećenike. Sljedbenici i sprovodioci današnje demokratije su gori i pokvareniji (nečistiji), jer to svećenici jesu činili, ali nisu to činili pravnim sistemom, i nisu pravili ustave i knjige. Oni također nisu kažnjavali svakoga ko nije to prihvatao ili praktikovao. Oni to također nisu činili da bi Allāhovu vjeru prilagođavali (usklađivali), kako to čine ovi tāgūti.

Ako si došao do shvatanja ovoga, onda bi trebao znati da je najveći korak pridržavanja za ovu najčvršću vezu i najveći korak nevjerstva u ova ljudski načinjena božanstva – vrhunac islāma.    


[1] sūra edh-Dhārijāt, 56. ājet

[2] sūra en-Nahl, 36. ājet

[3] sūra el-Beqare, 256. ājet

[4] sūra ez-Zumer, 17. ājet

[5] sūra et-Tewbe, 31. ājet

[6] sūra El-En’ām, 121. ājet            

[7] koji su ga slijedili i pomagali u tom kufru (napomena prevodioca)

[8] sūra en-Nisā’, 60. ājet

[9] Medžmūul-fetāwā, 28. tom, 201. str.

[10] I‘lāmul-muweqqi’īn”, 1. tom, 50. str.

[11] sūra eš-Šūra, 21. ājet

VJERUJ U ALLĀHA, A BUDI KĀFIR U TĀGŪTA

Musliman bi trebao znati da je Allāh glava i početak (porijeklo) svačega i svakog stvorenja. Najjača stvar koju je Allāh naredio Ādemovim sinovima da je nauče i učine, prije klanjanja namāza, davanja zekāta, ili bilo kog drugog djela ibādeta je – da vjeruje u Allahovu Jednoću i da se klone (izbjegavaju) i da ne vjeruju (kufr učine) u tāgūta. Iz ovog je razloga Allāh stvorio stvorenja, slao poslanike, objavljivao Knjige i neredio džihād i šehādet (pogibiju). Zbog ovoga postoji neprijateljstvo između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, i zbog ovoga će islamska država i ispravni hilāfet biti utemeljeni.

Allah je rekao:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْأِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

”I nisam stvorio ljude ni džinne ni zbog čega drugog, osim da mi ‘ibādet čine.” [1] 

To znači da obožavaju Allāha jedino.

On je također rekao:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَسُولاً أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ

”I Mi smo svakom narodu poslanika slali: ‘Allāhu ‘ibādet činite, a klonite se tāgūta!’ ” [2]

Ovo vjerovanje, vjerovanje da nema ničega vrijednog obožavanja, osim Allāha – je osnova islāma. Bez nje neće biti primljeni ni da’wa, ni džihād, ni namāz, ni post, ni zekāt, ni hadždž.

Čovjek se ne može sačuvati džehennemske vatre, izuzev sa ovim vjerovanjem, jer je to jedina veza (uže), za koju Allāh garantuje Svojim robovima da se neće prekinuti. Ostale veze ove vjere neće biti dovoljne da spas od džehennemske vatre, bez ove veze.

Allah je rekao:

قَدْ تَبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِنْ بِاللَّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَى لا انْفِصَامَ لَهَا وَاللَّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

”Pravi put jasno razkikuje od zablude. Pa, ko ne vjeruje u tāgūta, a vjeruje u Allāha, uhvatio se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allāh sve čuje i zna.” [3]

Allāh je također rekao:

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَنْ يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ

”Za one koji izbjegavaju da se tāgūtima pokoravaju i koji se Allāhu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje.” [4]

Obrati pažnju kako Allāh govori o kufru u tāgūte prije nego što spominje vjerovanje u Njega; kao kada je započeo sa negacijom prije potvrđivanja. Allāh je naredio tewhīd riječima ”Lā ilāhe illAllāh”, koje ukazuju na ovaj veliki princip najčvršće veze. Stoga, nema iskrenog vjerovanja u Allāha bez krajnjeg (potpunog) negiranja ostalih božanstava. Lažna božanstva u koje čovjek mora kufr učiniti i čije obožavanje mora izbjeći, da bi slijedio vezu najčvršće bezbjednosti (sigurnosti) nisu samo kamenje, kipovi, drveće i grobovi, kojima se ‘ibādet čini putem sedžde, prizivanja (upućivanja dove) ili zakletve, već to obuhvata mnogo više od ovoga. To sadrži sve što se obožava i što prihvata da bude obožavano mimo Allāha, bilo kojom stvari od djelā ‘ibādeta.

Riječ ”tāgūt” je izvedena od riječi ”tagā” (”tugjān”), što znači prekoračivanje granice od strane stvorenja. Djela ‘ibādeta uključuju: sedždu, rukū’, prizivanje (upućivanje dove), zakletva,… Pokoravanje u zakonodavstvu je također djelo ‘ibādeta.

Allāh je rekao o kršćanima:

اتَّخَذُوا أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَاباً مِنْ دُونِ اللَّهِ

”Uzeli su svoje svećenike i svoje monahe za svoje gospodare mimo Allāha.” [5]

…iako oni nisu činili sedždu ni rukū’ svojim svećenicima, oni su ih slijedili i slagali se sa njima u njihovom zabranjivanju dozvoljenih i u dozvoljavanju (od strane Allāha) zabranjenih stvari. Allah je zato to nazvao činjenjem ovih svećenika i monaha – gospodarima i bogovima (mimo Allāha), jer je pokornost u zakonodavstvu – ‘ibādet, i ono ne smije biti ni za koga osim za Allāha, jer je Allāh Jedini Koji propisuje zakone. Stoga će svako ko to učini – biti mušrik.

Dokaz za to je spor koji se desio za vrijeme Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, oko mesa strvine (krepale životinje). Mušrici su htjeli da ubijede muslimane da nema razlike između životinje koju muslimani zakolju i životinje koja sāma umre, govoreći da je krepalu životinju ubio Allāh. Zato je Allāh spustio Svoj sud i rekao:

وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ

”A ako im s budete pokorili (u smatranju Allāhovog harāma – halālom), postaćete mušrici.” [6]

Zato riječ ”tāgūt” obuhvata svakoga ko sebe učini zakonodavcem uz Allāha, vladara, predstavnika u parlamentu (zakonodavnoj vlasti), jer je svaki od ovih prekoračio svoje granice. Čovjek je stvoren da bi bio Allāhov rob i Allāh mu je naredio da prihvati Njegov sud, ali je čovjek odbio i prekoračio svoju (od Allāha postavljenu) granicu. On je želio da sebe izjednači sa Allāhom, i da učestvuje u donošenju zakona sa Allāhom, što nije dozvoljeno nikome, osim Allāhu. Ako neko prekorači svoju granicu i to učini, on time sebe čini zakonodavnim gospodarom i on će biti jedan od glavešina tāgūta. Njegov islām i njegov tewhīd neće biti prihvaćeni, sve dok on ne uznevjeruje (počini kufr) u sve što je učinio, toga se kloni, i bori se da se oslobodi od svojih sljedbenika i pomagača. [7]

Allāh je rekao:

يُرِيدُونَ أَنْ يَتَحَاكَمُوا إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُوا أَنْ يَكْفُرُوا بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَنْ يُضِلَّهُمْ ضَلالاً بَعِيداً

”…pa ipak žele da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtān želi da ih u daleku zabludu odvede.” [8]

Mudžāhid je rekao:

”Tāgūt je šejtān u ljudskom obliku, kome se ljudi obraćaju za sud i koga slijede.”

Šejhul-islām Ibn Tejmijje je rekao:

”…iz ovog razloga, onaj koji sudi bez obraćanja na Svetu Knjigu (Qur’ān) – je tāgūt.” [9]

Ibnul-Qajjim je rekao:

”(Tāgūt je) svaki onaj koji pređe svoju granicu, bilo da je obožavan, slijeđen ili da mu se pokorava. Tako, tāgūt jednog naroda je onaj koga oni uzimaju za sudiju uz Allāha i Njegovog Poslanika, ili ga obožavaju pored Allāha, ili ga slijede bez konsultovanja Allāha i Njegovog Poslanika, ili mu se pokoravaju u stvarima koje su nepokornost Allāhu.”

On je također rekao:

”Ko god ne sudi i ne vraća se za sud onome sa čime su došli Allāhovi poslanici, on zapravo slijedi lažno božanstvo (tāgūta).” [10]

Jedno od obožavanih božanstava danas, u koje svaki muwehhid mora kufr učiniti (ne vjerovati), u njih i njihove sljedbenike, da bi time slijedio najčvršću vezu i da bi bio sačuvan od džehennemske vatre – su prolazni (smrtni), od strane ljudi načinjeni bogovi i boginje tzv. zakonodavstva.

Allāh je rekao:

أَمْ لَهُمْ شُرَكَاءُ شَرَعُوا لَهُمْ مِنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَنْ بِهِ اللَّهُ وَلَوْلا كَلِمَةُ الْفَصْلِ لَقُضِيَ بَيْنَهُمْ وَإِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

”Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio? Da nije Riječi prije izrečene, među njima bi već bilo presuđeno. – A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna.” [11]

Ljudi su slijedili ove zakonodavce i pristali da donose zakone, kao pravo i karakteristiku (odliku) za njih, za njihove parlamente, i za njihove lokalne, regionalne i međunarodne vladajuće strukture. Oni su to pokazali kroz svoje zakone i ustave.

51. član kuwajtskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je vođena od strane princa i parlamentarnog vijeća, u skladu sa ustavom.”

25. član jordanskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je u rukama kralja i parlamentarnog vijeća.”

86. član egipatskog ustava glasi:

”Parlament ima ulogu zakonodavne vlasti.”

Prema tome, oni su postali gospodari svakome onome ko im se pokori i slijedi ih, ili se slaže sa njima u njihovom kufru i širku, baš kao što je Allāh rekao o kršćanima, kada su oni slijedili svoje monahe i svećenike. Sljedbenici i sprovodioci današnje demokratije su gori i pokvareniji (nečistiji), jer to svećenici jesu činili, ali nisu to činili pravnim sistemom, i nisu pravili ustave i knjige. Oni također nisu kažnjavali svakoga ko nije to prihvatao ili praktikovao. Oni to također nisu činili da bi Allāhovu vjeru prilagođavali (usklađivali), kako to čine ovi tāgūti.

Ako si došao do shvatanja ovoga, onda bi trebao znati da je najveći korak pridržavanja za ovu najčvršću vezu i najveći korak nevjerstva u ova ljudski načinjena božanstva – vrhunac islāma.    


[1] sūra edh-Dhārijāt, 56. ājet

[2] sūra en-Nahl, 36. ājet

[3] sūra el-Beqare, 256. ājet

[4] sūra ez-Zumer, 17. ājet

[5] sūra et-Tewbe, 31. ājet

[6] sūra El-En’ām, 121. ājet            

[7] koji su ga slijedili i pomagali u tom kufru (napomena prevodioca)

[8] sūra en-Nisā’, 60. ājet

[9] Medžmūul-fetāwā, 28. tom, 201. str.

[10] I‘lāmul-muweqqi’īn”, 1. tom, 50. str.

[11] sūra eš-Šūra, 21. ājet