Tag Archives: Islam

Pitanje: NAJVEĆI GRIJEH

PITANJE:
Esselamu alejkum.
Brate Ebu Ahmede, meni se čini da ste vi na onome ciklusu predavanja suđenja i vladanja mimo zakona Allahovog, rekli na jednom od tih derosova da oduzminaje jednog od Allahovih prava je čak gore negoli da neko tvrdi za sebe da je poslanik, jer nema veće pravo od Allahovog, a drugo je vezano za čovjekovo pravo. Ovo samo pišem jer tamo na telegram-grupi zadnji post piše: “Da li ima veći grijeh od toga da čovjek tvrdi za sebe da je poslanik?”

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullah.
Allah te nagradio na razmišljanju, interesovanju i savjetu.
Znaš, okvirno jesi u pravu, ali ja nisam razmišljao na taj način, već je to dio dozvoljene retorike u davanju primjera.

Evo, na primjer, Allah na nekoliko mjesta u Kur’anu kaže: “A ko čini veći zulum od onoga koji…”
Na umu su mi trenutno dva takva mjesta u Allahovoj Knjizi, a da se ni u jednom ne spominje širk, pa čak ni ništa od onoga što je teže i gore od širka (poricanje, sumnjanje, ismijavanje, vrijeđanje, psovanje i tagutijjet). Dakle, oba mjesta su u suri el-Bekare, u jednom ajetu Allah kaže (u prijevodu značenja ajeta): “A ko čini veći dhulm od onoga koji spriječava da se u Allahovim mesdžidima Njegovo ime spominje i koji radi na njihovom rušenju?” a u drugom kaže: “A ko čini veći dhulm od onoga koji krije istinu, a zna da je od Allaha?”
Da, istina je da ima i ajeta u kojima se kaže “A ko čini veći dhulm od onoga koji o Allahu iznosi laži”, što je zaista ogavan grijeh, ali su moja poenta dva ajeta koja sam naveo. Allah pita: “KO JE TAJ KOJI…?” i svi razumijemo da je značenje tog Njegovo pitanja ustvari: “A nema većeg dhulumćara od onoga koji…!” Međutim, zar su zabranjivanje da se u mesdžidima spominje Allahovo ime i skrivanje istine – najveći dhulumi? Dakle, iako od te dvije stvari ima većeg dhuluma, a to su i širk i tagutijjet i još toga.

Ili, evo još primjera (ovaj put iz sunneta): Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je različitim ljudima odgovarao drukčije, na jedno isto pitanje, recimo “Koji je najveći grijeh” ili “Šta je najbolje u islamu”. Iako je svakome rekao da je najveći grijeh širk, jednom je rekao da je poslije širka ubistvo svog djeteta, a drugome nešto drugo… Također, nekada je u najveća djela svrstao nazivanje selama onome koga znaš i onome koga ne znaš, a drugome čovjeku to ne bi ni spomenuo, već bi spomenuo da treba jezik da mu stalno bude vlažan od dhikra Allaha, a trećem da je važno da vjeruje u Allaha a da potom ustraje na tome.

Pa čak i ako je svima rekao da je širk najveći grijeh, ako dobro porazmislimo, složićemo se da i od širka ima većih grijeha! Veći grijeh od širka je PORICANJE DA ALLAH POSTOJI, kao i PSOVANJE ALLAHA. Te dvije stvari nisu vrste širka već kufra, ali su grijesi i nepokornost i zločin kao i sam veliki širk. Dakle, nema sumnje da je veliki širk ipak ISPOD poricanja Allaha ili psovanja Njega, ne’udhubillah. Jer mušrik, koliko god da na sebe izaziva Allahovu srdžbu širkom koji čini, on ipak vjeruje da postoji Stvoritelj, i još da taj Stvoritelj nije ni Sunce ni Isus, već da je to Allah, i još da nije to neko božanstvo koje je stvorilo ljude i ostavilo ih “tek tako”; prepustilo ih same sebi, već da je to Allah Koji je objavio Kur’an i poslao poslanike, pa tako mušrik vjeruje i potvrđuje i da Allah postoji, i da je On Stvoritelj, i da je objavio Kur’an (dakle, da je Kur’an Allahova Objava, a ne govor čovjeka) i vjeruje u istinitost poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem. Sa druge strane, počinioci dva grijeha koje sam spomenuo ne vjeruju ni u šta od toga. Oba su poricatelji, jedan od njih negira i poriče da Stvoritelj ikako postoji, a kamoli da je to Allah, on poriče da postoji Bog, da je slao poslanike, da je objavljivao Knjige, da je poslao posljednjeg Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa samim tim poriče i božansko porijeklo Kur’ana i instinitost poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa Kur’an smatra pjesništvom, a njeha pjesnikom ili sahirom, da Allah sačuva. To je stanje poricatelja. A onaj koji se ismijava, vrijeđa ili psuje Allaha, Poslanika ili vjeru je u svemu prethodnom isti, i još gori sa aspekta da ga njegovo nevjerovanje u sve spomenuto odvelo još i dalje, da huli i kidiše, da srlja i napada na sve što je u Allahovoj vjeri sveto.

Ako to priznaješ i prihvataš, onda uviđaš da je sam Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao generalno kada je rekao da je širk najveći grijeh, iako ima i većih grijeha od toga. Pa zašto je tako rekao, zar on nije znao da ima većih grijeha, a da mi znamo? Ne, već je odgovor na ovo, inša’Allah, taj da se treba reći da je on prosto ljudima davao odgovore koji ih se tiču, koji se na njih odnose. Zato je ljudima koji su skloni da se srde odgovarao da je najpreče da se ne ljute, i sl. Tako i kada je upitan o najvećem grijehu, govorio je (odgovarao) sa aspekta onih koji pitaju ili kojima se obraća. Kao kada bi neko danas govorio skupini klanjača koji su islam naučili u džamijama NEIZ, pa im kaže da “nema većeg grijeha od toga da Allahu učiniš ravnog čovjeka koji će ti propisivati zakone umjesto Njega Koji te je stvorio”, a u podsvjesti ipak znaš da je isti ili još veći grijeh da vjeruješ da je “tvoj šejkh” oslobođen obaveze klanjanja namaza ili da učiniš sedždu kravi, ili još prije, da budeš sihirbaz i proricatelj. Ali, iako znaš to, ti ljudima govoriš da bi te razumijeli i posebno ono što ih se tiče, čemu su skloni, u šta lahko mogu upasti ili se u tome već dave.

Štaviše, reći ću da većih grijeha od širka ima i više nego li dva koja sam spomenuo (poricanje i psovanje), a to je i sama sumnja. Iako zvuči manje opasna od širka, onaj koji sumnja uopšte nije uvjeren da li Allah postoji, da li je Kur’an od Njega, da li je Muhammeda, sallallahualejhivesellem, zaista On poslao, a to je gore stanje od onoga koji sve to svjedoči ali je upao u činjenje nekog ‘ibadeta nekom mimo Allaha.

Također, veći grijeh od širka je i tagutijjet. Dakle, veće i groznije od glasanja na izborima jeste biti onaj ZA KOGA glasaju. Veće i teže od činjenja sedžde nekome je biti onaj kome ljudi čine sedždu mimo Allaha. Gore i žešće od vjerovanju sihirbazu jeste biti sihirbaz, itd. i svi ćemo se sa tim složiti. Ali, ponavljam, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem je prosto znao da ljudi kojima se obraća nisu skloni da budu taguti, nisu skloni da poriču Allaha, sumnjaju u njega ili Ga ismijavaju, vrijeđaju i psuju, ali da su novi u islamu a do jučer bili mušrici, počinioci širka. Tako i mi znamo da oni kojima se obraćamo nisu skloni da imaju “šejkhove” za koje vjeruju da ne moraju više ni klanjati, i znamo da oni nisu skloni da čine sedždu kravi, pa im to i ne spomenemo.

Dakle, iako i Allah i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bolje od nas znaju da od određenog dobrog djela ima i boljeg, kao što znaju da od nekog grijeha ima i većeg, retorika Objave (a često i ljudi, bilo učenjaka ili u svakodnevnom govoru ljudi, vjernika i nevjernika) je takva da se ima u vidu o čemu se govori, kome se obraća i tako se formira izraz, a da čovjek nije kriv za pogrešno tumačenje toga.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.

PROPIS (HUKM) ČOVJEKA KOJI PROPUSTI JEDAN NAMAZ.

PITANJE:
Esselamualejkum… Da te pitam ako moze, kako je hukm za coveka koji propusti jedan vakt namaza. Na primer ostavi namerno samo jedan vakt namaza i posle produzi opet da klanja… Ili jednostavnije dali su isti onaj koji je ostavio namaz u potpunosti i onaj koji je ostavio jedan namaz ili mozda i dva cak…. Dali su obodvoje kafiri?

ODGOVOR:
We ‘alejkumusselam.

Svakako da dvojica čije stanje si opisao nisu isti.

Naime, iako postoji dio učenjaka koji ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) čak ni onoga koji nikako ne klanja, sve dok priznaje (ne negira) obaveznost namaza, ispravnije je mišljenje i na tome je idžma’ (konsenzus) svih ashaba da je onaj ko ne klanja nevjernik. Ako je prethodno klanjao pa prestao, on je murtedd (otpadnik), a ako nikako nije ni klanjao, on nikako nije ni ušao u islam, pa makar i mislio da je postao musliman izgovaranjem dva šehadeta.
Ako uzmemo u obzir to jače mišljenje, tj. mišljenje da je neklanjač kafir, ipak i unutar tog mišljenja postoje “nijanse”, tj. shvatanja, mišljenja, manja razilaženja.

Tako među učenjacima koji zastupaju taj ispravniji stav (da je neklanjač kafir) ima:

1) učenjaka koji tekfire onog ko propusti jedan jedini namaz svjesno (nije ga prespavao ili prosto zaboravio, već je bio svjestan da je namaz nastupio i prolazi, ističe, a on ipak ne ide klanjati), i to je najstrožiji stav, dakle tekfir zbog samo jednog samovoljno propuštenog namaza,

2) učenjaka koji ga tekfire ako svjesno i znajući propusti dva namaza zaredom, ona dva namaza koji se mogu u daruri putovanja ili teže bolesti spojiti (dakle, ne protekfire ga nakon što mu je, recimo, istjeklo podne, već sačekaju da vide hoće li klanjati podne makar u ikindijskom vremenu, pa tek ako mu prođu i podne i ikindija a nastupi akšam, smatraju ga onim koji je napustio namaz, svoju najvazniju fizički obavljenu obavezu i ‘ibadet spram Stvoritelja),

3) učenjaka koji tekfire onoga ko ne klanja ni džumu (vrlo slabo i čudno mišljenje, ali dakle ako klanja barem džumu, eto, smatraju ga “onim koji nije sasvim napustio namaz”),

4) učenjaka koji tekfire samo onog koji sasvim napusti namaz, prestane ga klanjati ili ga nikako nikad nije ni počeo klanjati.

Lično mislim da je stav pod brojem DVA najispravniji: dovoljno oprezan i blag (pruža se šansa i onom kome je prošao jedan namaz, sve dok ne prođe naredni koji bi se u daruri mogli spojiti), ali ne i previše popustljiv pa da se i onaj koji klanja samo džumu smatra “klanjačem”.
Ujedno, stav broj dva se na izvjestan način ne suprotstavlja ni riječima onih par najstrožijih izjava nekih ashaba koji su i ostavljanje jednog namaza smatrali kufrom (jer toleriše samo ako se spoji u sljedećem vaktu, a to su, ponavljam, namazi čije spajanje je dozvoljeno u nekim stanjima).
Tako se stavom broj dva ispunjava i opreznost u tekfiru na koju upućuje toliko izjava selefa, kao i blagost i samilost, ali se ne slijede čudna mišljenja olahkog opravdavanja ljudi, koja nemaju jasnog utemeljenja u govoru Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem (a koji je, nakon Kur’ana, jedino mjerilo i dokaz), kao ni u riječima ashaba, radijallahu ‘anhum (koji su najbolje shvatali Kur’an i sunnet).

Imajući u vidu sve navedeno, a vraćajući se na tvoje pitanje (o onom ko ostavi jedan ili čak dva namaza i onome ko ostavi namaz u potpunosti), razumije se da postoji izvjesno razilaženje oko hukma (propisa) toga ko je svjesno propustio samo jedan namaz, a da je njegov kufr jasniji ako je propustio dva namaza (iako ga i nakon dva ili tri propuštena namaza neki ne tekfire).

Ali, sve i ako prihvatimo jači stav da je on ostavljanjem, recimo, dva namaza, postao nevjernik, svakako da je njegovo stanje bolje od onoga koji je namaz ostavio u potpunosti, jer podrazumijevamo da se ovaj prvi pokajao i iznova počeo klanjati, zar ne?
Dakle, on, pretpostavljam, nije umro nakon tih svjesno propuštenih namaz ili dva, već se pokajao i počeo klanjati, pa zato i kažemo da je propustio samo jedan ili dva (u suprotnom, bio bi onaj koji je sasvim prestao klanjati).
Njegovo stanje (sve i nakon što jeste bio kafir napuštanjem tih namaza) je stanje pokajnika i iznova muslimana. Da ne spominjem koliko kod Allaha visok može biti stepen onoga ko se iskreno pokaje, pa da bude bolji od onoga koji uopšte nije ni griješio, jer je ovo ipak stanje kufra.

Zato kazem, u ma koliko loše i teško stanje da je napuštanjem namaza upao, on se pokajao i nastavio klanjati, bivajući time musliman-pokajnik, dok je onaj koji je sasvim napustio namaz i dalje nevjernik jer nikako ne klanja, pa je sasvim jasna ogromna razlika između njih dvojice.

Molim Allaha da nas sačuva nepokornosti Njemu Uzvišenom. Amin.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.

VRSTE KUFRA

Vrste kufra su kao što slijedi:

  • Kufr poricanja (negiranja). Uzvišeni Allāh kaže:

”A onima koji dokaze Naše budu poricali i koji u susret na onom svijetu ne vjeruju – biće poništena njihova djela. Zar će biti drugačije nagrađeni nego što su radili ?” [1]

  • Kufr onoga koji se ismijava Allāhu, Njegovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem, Njegovoj vjeri,… Uzvišeni Allāh kaže o njima:

”A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo se samo zabavljali i razgovarali’. Reci: ‘Zar se niste Allāhu, Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali? Ne ispričavajte se, jasno je da ste nevjernici, nakon što ste bili vjernici. Ako nekima od vas oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su pokvarenjaci’ ”. [2]

  • Kufr onoga koji psuje Allāha, Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i Njegovu vjeru. Psovanje negira obavezno slavljenje Allāha, Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i Njegove vjere. Uzvišeni Allāh kaže:

”A ko god poštuje Allāhove propise, to je znak čestita srca”. [3]

  • Kufr odbacivanja, arogancije (oholosti), odbijanja da se pokori Allāhu, kao što Uzvišeni Allāh kaže u vezi šejtāna:

”On je odbio i uzoholio se i postao je jedan od nevjernika”. [4]

Ova vrsta kufra je zajednička (uobičajena) među kufrom neprijatelja vjerovjesnikā.

  • Kufr okretanja od Allāhove vjere. Uzvišeni Allāh kaže:

”Ali oni koji ne vjeruju okreću glave od onoga čime im se prijeti”. [5]

  • Verbalni kufr, kao što Uzvišeni Allāh kaže:

”A ako ih upitaš oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se’. Reci: ‘Zar se niste Allāhu, Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali? Ne ispričavajte se, jasno je da ste nevjernici, nakon što ste bili vjernici”. [6]

Uzvišeni Allāh također kaže:

”A sigurno su govorili riječi kufra i pokazali su da su kāfiri nakon što su islām javno primili”. [7]

kada su oni rekli:

”Ako se vratimo u Medīnu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg”. [8]

Od ove vrste kufra je ono što su munāfici rekli u pohodu na Tebūk:

”Mi nismo vidjeli nešto slično ovim našim učāčima – misleći na Poslanika i njegove ashābe – oni imaju velike stomake, a veliki su lažovi i kukavice”.

Od verbalnog kufra je moljenje (prizivanje) drugih mimo Allāha i traženje utočišta od mrtvih.

  • Kufr djelima. Uzvišeni Allāh kaže:

”Reci: ‘Zaista moj namaz, moja djela, moj život i moja smrt su za Allāha, Gospodara svih svjetova’ ”. [9]

Stoga, činjenje sedžde drugome mimo Allāha, klānje u ime drugog mimo Allāha je širk i kufr u Allāha. Od kufr el-fi’li (kufra djelom) je također i sihr (vradžbina).

Uzvišeni Allāh kaže:

”Sulejmān nije bio nevjernik, već su šejtāni nevjernici koji uče ljude sihru”. [10]

Ovo je zato što sihr uključuje korišćenje džinna, stupanje u vezu s njima, tvrdnju poznavanja gajba (nevidljivog) i dijeljenja znanja gajba sa Allāhom, a Uzvišeni Allāh kaže:

”… A znali su da onaj koji to (sihr) kupuje (time se bavi) neće nikakvog udjela na āhiretu imati”. [11]  

Učenjaci su sihr uvrstili pod temu tewhīda, pod vrste kufra, zato što sihr sadrži širk i kufr, te da bi upozorili na njega i da bi razjasnili da je sihr jedna od stvari koje poništavaju tewhīd.

  • Kufr srca i sumnje. Uzvišeni Allāh kaže:

”Pravi vjernici su samo oni koji su povjerovali u Allāha i Njegovog Poslanika i poslije toga više ne sumnjaju, i bore se na Allāhovom putu svojim imecima i svojim životima. Oni su iskreni !” [12]

Uzvišeni Allāh također kaže:

”Od tebe će tražiti dozvolu samo oni koji ne vjeruju u Allāha i u onaj svijet i čija se srca kolebaju, pa sumnjaju i neodlučni su”. [13]

Uzvišeni Allāh također kaže:

”I on uđe u svoj vrt čineći nepravdu samom sebi (oholeći se). On reče: ‘Mislim da ovaj vrt nikada neće propasti i mislim da Sudnji Dan nikada neće doći, i ja mislim da ću, ako i budem vraćen Gospodaru svome, sigurno nešto bolje od ovoga naći’. A reče mu drug njegov koji je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena i najzad te je potpunim čovjekom učinio?’ ” [14]

Svi od gore spomenutih su proglašeni kāfirima (nevjernicima) od strane Allāha i Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, nakon što su bili mu’mini – zbog nekih riječi ili djela koje su rekli ili učinili, čak i ako nisu svojim srcem vjerovali u njih, za razliku od puta zalutalih murdžijā.

Mi tražimo utočište kod Allāha od tvrdnji murdžijā.

Također trebamo znati da tekfīr el-‘ajn (proglašavanje pojedinca nevjernikom, koji je učinio nešto od gore spomenutih stvari koje poništavaju islām) zavisi od šartova (uslova) i poništivača (spriječavajućih faktora) tekfīra.

Ono što smo gore spomenuli uništava mahane i preuveličavanja mezheba irdžā’a.

[1] sura el-E’rāf, 147. ajet

[2] sura et-Tewbe, 65. i 66. ajet

[3] sura el-Hadždž, 32. ajet

[4] sura el-Beqare, 34. ajet

[5] sura el-Ahqāf, 3. ajet

[6] sura et-Tewbe, 65. i 66. ajet

[7] sura et-Tewbe, 74. ajet

[8] sura el-Munafiqūn, 8. ajet

[9] sura el-En’ām, 162. i 163. ajet

[10] sura el-Beqare, 102. ajet

[11] sura el-Beqare, 102. ajet

[12] sura el-Hudžurāt, 15. ajet

[13] sura et-Tewbe, 45. ajet

[14] sura el-Kehf, 35.-37. ajet

VJERUJ U ALLĀHA, A BUDI KĀFIR U TĀGŪTA

Musliman bi trebao znati da je Allāh glava i početak (porijeklo) svačega i svakog stvorenja. Najjača stvar koju je Allāh naredio Ādemovim sinovima da je nauče i učine, prije klanjanja namāza, davanja zekāta, ili bilo kog drugog djela ‘ibādeta je – da vjeruje u Allahovu Jednoću i da se klone (izbjegavaju) i da ne vjeruju (kufr učine) u tāgūta. Iz ovog je razloga Allāh stvorio stvorenja, slao poslanike, objavljivao Knjige i neredio džihād i šehādet (pogibiju). Zbog ovoga postoji neprijateljstvo između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, i zbog ovoga će islamska država i ispravni hilāfet biti utemeljeni.

Allah je rekao:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْأِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

”I nisam stvorio ljude ni džinne ni zbog čega drugog, osim da mi ‘ibādet čine.” [1] 

To znači da obožavaju Allāha jedino.

On je također rekao:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَسُولاً أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ

”I Mi smo svakom narodu poslanika slali: ‘Allāhu ‘ibādet činite, a klonite se tāgūta!’ ” [2]

Ovo vjerovanje, vjerovanje da nema ničega vrijednog obožavanja, osim Allāha – je osnova islāma. Bez nje neće biti primljeni ni da’wa, ni džihād, ni namāz, ni post, ni zekāt, ni hadždž.

Čovjek se ne može sačuvati džehennemske vatre, izuzev sa ovim vjerovanjem, jer je to jedina veza (uže), za koju Allāh garantuje Svojim robovima da se neće prekinuti. Ostale veze ove vjere neće biti dovoljne da spas od džehennemske vatre, bez ove veze.

Allah je rekao:

قَدْ تَبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِنْ بِاللَّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَى لا انْفِصَامَ لَهَا وَاللَّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

”Pravi put jasno razkikuje od zablude. Pa, ko ne vjeruje u tāgūta, a vjeruje u Allāha, uhvatio se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allāh sve čuje i zna.” [3]

Allāh je također rekao:

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَنْ يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ

”Za one koji izbjegavaju da se tāgūtima pokoravaju i koji se Allāhu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje.” [4]

Obrati pažnju kako Allāh govori o kufru u tāgūte prije nego što spominje vjerovanje u Njega; kao kada je započeo sa negacijom prije potvrđivanja. Allāh je naredio tewhīd riječima ”Lā ilāhe illAllāh”, koje ukazuju na ovaj veliki princip najčvršće veze. Stoga, nema iskrenog vjerovanja u Allāha bez krajnjeg (potpunog) negiranja ostalih božanstava. Lažna božanstva u koje čovjek mora kufr učiniti i čije obožavanje mora izbjeći, da bi slijedio vezu najčvršće bezbjednosti (sigurnosti) nisu samo kamenje, kipovi, drveće i grobovi, kojima se ‘ibādet čini putem sedžde, prizivanja (upućivanja dove) ili zakletve, već to obuhvata mnogo više od ovoga. To sadrži sve što se obožava i što prihvata da bude obožavano mimo Allāha, bilo kojom stvari od djelā ‘ibādeta.

Riječ ”tāgūt” je izvedena od riječi ”tagā” (”tugjān”), što znači prekoračivanje granice od strane stvorenja. Djela ‘ibādeta uključuju: sedždu, rukū’, prizivanje (upućivanje dove), zakletva,… Pokoravanje u zakonodavstvu je također djelo ‘ibādeta.

Allāh je rekao o kršćanima:

اتَّخَذُوا أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَاباً مِنْ دُونِ اللَّهِ

”Uzeli su svoje svećenike i svoje monahe za svoje gospodare mimo Allāha.” [5] …

…iako oni nisu činili sedždu ni rukū’ svojim svećenicima, oni su ih slijedili i slagali se sa njima u njihovom zabranjivanju dozvoljenih i u dozvoljavanju (od strane Allāha) zabranjenih stvari. Allah je zato to nazvao činjenjem ovih svećenika i monaha – gospodarima i bogovima (mimo Allāha), jer je pokornost u zakonodavstvu – ‘ibādet, i ono ne smije biti ni za koga osim za Allāha, jer je Allāh Jedini Koji propisuje zakone. Stoga će svako ko to učini – biti mušrik.

Dokaz za to je spor koji se desio za vrijeme Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, oko mesa strvine (krepale životinje). Mušrici su htjeli da ubijede muslimane da nema razlike između životinje koju muslimani zakolju i životinje koja sāma umre, govoreći da je krepalu životinju ubio Allāh. Zato je Allāh spustio Svoj sud i rekao:

وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ

”A ako im s budete pokorili (u smatranju Allāhovog harāma – halālom), postaćete mušrici.” [6]

Zato riječ ”tāgūt” obuhvata svakoga ko sebe učini zakonodavcem uz Allāha, vladara, predstavnika u parlamentu (zakonodavnoj vlasti), jer je svaki od ovih prekoračio svoje granice. Čovjek je stvoren da bi bio Allāhov rob i Allāh mu je naredio da prihvati Njegov sud, ali je čovjek odbio i prekoračio svoju (od Allāha postavljenu) granicu. On je želio da sebe izjednači sa Allāhom, i da učestvuje u donošenju zakona sa Allāhom, što nije dozvoljeno nikome, osim Allāhu. Ako neko prekorači svoju granicu i to učini, on time sebe čini zakonodavnim gospodarom i on će biti jedan od glavešina tāgūta. Njegov islām i njegov tewhīd neće biti prihvaćeni, sve dok on ne uznevjeruje (počini kufr) u sve što je učinio, toga se kloni, i bori se da se oslobodi od svojih sljedbenika i pomagača. [7]

Allāh je rekao:

يُرِيدُونَ أَنْ يَتَحَاكَمُوا إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُوا أَنْ يَكْفُرُوا بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَنْ يُضِلَّهُمْ ضَلالاً بَعِيداً

”…pa ipak žele da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtān želi da ih u daleku zabludu odvede.” [8]

Mudžāhid je rekao:

”Tāgūt je šejtān u ljudskom obliku, kome se ljudi obraćaju za sud i koga slijede.”

Šejhul-islām Ibn Tejmijje je rekao:

”…iz ovog razloga, onaj koji sudi bez obraćanja na Svetu Knjigu (Qur’ān) – je tāgūt.” [9]

Ibnul-Qajjim je rekao:

”(Tāgūt je) svaki onaj koji pređe svoju granicu, bilo da je obožavan, slijeđen ili da mu se pokorava. Tako, tāgūt jednog naroda je onaj koga oni uzimaju za sudiju uz Allāha i Njegovog Poslanika, ili ga obožavaju pored Allāha, ili ga slijede bez konsultovanja Allāha i Njegovog Poslanika, ili mu se pokoravaju u stvarima koje su nepokornost Allāhu.”

On je također rekao:

”Ko god ne sudi i ne vraća se za sud onome sa čime su došli Allāhovi poslanici, on zapravo slijedi lažno božanstvo (tāgūta).” [10]

Jedno od obožavanih božanstava danas, u koje svaki muwehhid mora kufr učiniti (ne vjerovati), u njih i njihove sljedbenike, da bi time slijedio najčvršću vezu i da bi bio sačuvan od džehennemske vatre – su prolazni (smrtni), od strane ljudi načinjeni bogovi i boginje tzv. zakonodavstva.

Allāh je rekao:

أَمْ لَهُمْ شُرَكَاءُ شَرَعُوا لَهُمْ مِنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَنْ بِهِ اللَّهُ وَلَوْلا كَلِمَةُ الْفَصْلِ لَقُضِيَ بَيْنَهُمْ وَإِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

”Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio? Da nije Riječi prije izrečene, među njima bi već bilo presuđeno. – A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna.” [11]

Ljudi su slijedili ove zakonodavce i pristali da donose zakone, kao pravo i karakteristiku (odliku) za njih, za njihove parlamente, i za njihove lokalne, regionalne i međunarodne vladajuće strukture. Oni su to pokazali kroz svoje zakone i ustave.

51. član kuwajtskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je vođena od strane princa i parlamentarnog vijeća, u skladu sa ustavom.”

25. član jordanskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je u rukama kralja i parlamentarnog vijeća.”

86. član egipatskog ustava glasi:

”Parlament ima ulogu zakonodavne vlasti.”

Prema tome, oni su postali gospodari svakome onome ko im se pokori i slijedi ih, ili se slaže sa njima u njihovom kufru i širku, baš kao što je Allāh rekao o kršćanima, kada su oni slijedili svoje monahe i svećenike. Sljedbenici i sprovodioci današnje demokratije su gori i pokvareniji (nečistiji), jer to svećenici jesu činili, ali nisu to činili pravnim sistemom, i nisu pravili ustave i knjige. Oni također nisu kažnjavali svakoga ko nije to prihvatao ili praktikovao. Oni to također nisu činili da bi Allāhovu vjeru prilagođavali (usklađivali), kako to čine ovi tāgūti.

Ako si došao do shvatanja ovoga, onda bi trebao znati da je najveći korak pridržavanja za ovu najčvršću vezu i najveći korak nevjerstva u ova ljudski načinjena božanstva – vrhunac islāma.    

[1] sūra edh-Dhārijāt, 56. ājet

[2] sūra en-Nahl, 36. ājet

[3] sūra el-Beqare, 256. ājet

[4] sūra ez-Zumer, 17. ājet

[5] sūra et-Tewbe, 31. ājet

[6] sūra El-En’ām, 121. ājet            

[7] koji su ga slijedili i pomagali u tom kufru (napomena prevodioca)

[8] sūra en-Nisā’, 60. ājet

[9] ”Medžmū‘ul-fetāwā”, 28. tom, 201. str.

[10] ”I‘lāmul-muweqqi’īn”, 1. tom, 50. str.

[11] sūra eš-Šūra, 21. ājet

VJERUJ U ALLĀHA, A BUDI KĀFIR U TĀGŪTA

Musliman bi trebao znati da je Allāh glava i početak (porijeklo) svačega i svakog stvorenja. Najjača stvar koju je Allāh naredio Ādemovim sinovima da je nauče i učine, prije klanjanja namāza, davanja zekāta, ili bilo kog drugog djela ‘ibādeta je – da vjeruje u Allahovu Jednoću i da se klone (izbjegavaju) i da ne vjeruju (kufr učine) u tāgūta. Iz ovog je razloga Allāh stvorio stvorenja, slao poslanike, objavljivao Knjige i neredio džihād i šehādet (pogibiju). Zbog ovoga postoji neprijateljstvo između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, i zbog ovoga će islamska država i ispravni hilāfet biti utemeljeni.

Allah je rekao:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْأِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

”I nisam stvorio ljude ni džinne ni zbog čega drugog, osim da mi ‘ibādet čine.” [1] 

To znači da obožavaju Allāha jedino.

On je također rekao:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَسُولاً أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ

”I Mi smo svakom narodu poslanika slali: ‘Allāhu ‘ibādet činite, a klonite se tāgūta!’ ” [2]

Ovo vjerovanje, vjerovanje da nema ničega vrijednog obožavanja, osim Allāha – je osnova islāma. Bez nje neće biti primljeni ni da’wa, ni džihād, ni namāz, ni post, ni zekāt, ni hadždž.

Čovjek se ne može sačuvati džehennemske vatre, izuzev sa ovim vjerovanjem, jer je to jedina veza (uže), za koju Allāh garantuje Svojim robovima da se neće prekinuti. Ostale veze ove vjere neće biti dovoljne da spas od džehennemske vatre, bez ove veze.

Allah je rekao:

قَدْ تَبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِنْ بِاللَّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَى لا انْفِصَامَ لَهَا وَاللَّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

”Pravi put jasno razkikuje od zablude. Pa, ko ne vjeruje u tāgūta, a vjeruje u Allāha, uhvatio se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allāh sve čuje i zna.” [3]

Allāh je također rekao:

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَنْ يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ

”Za one koji izbjegavaju da se tāgūtima pokoravaju i koji se Allāhu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje.” [4]

Obrati pažnju kako Allāh govori o kufru u tāgūte prije nego što spominje vjerovanje u Njega; kao kada je započeo sa negacijom prije potvrđivanja. Allāh je naredio tewhīd riječima ”Lā ilāhe illAllāh”, koje ukazuju na ovaj veliki princip najčvršće veze. Stoga, nema iskrenog vjerovanja u Allāha bez krajnjeg (potpunog) negiranja ostalih božanstava. Lažna božanstva u koje čovjek mora kufr učiniti i čije obožavanje mora izbjeći, da bi slijedio vezu najčvršće bezbjednosti (sigurnosti) nisu samo kamenje, kipovi, drveće i grobovi, kojima se ‘ibādet čini putem sedžde, prizivanja (upućivanja dove) ili zakletve, već to obuhvata mnogo više od ovoga. To sadrži sve što se obožava i što prihvata da bude obožavano mimo Allāha, bilo kojom stvari od djelā ‘ibādeta.

Riječ ”tāgūt” je izvedena od riječi ”tagā” (”tugjān”), što znači prekoračivanje granice od strane stvorenja. Djela ‘ibādeta uključuju: sedždu, rukū’, prizivanje (upućivanje dove), zakletva,… Pokoravanje u zakonodavstvu je također djelo ‘ibādeta.

Allāh je rekao o kršćanima:

اتَّخَذُوا أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَاباً مِنْ دُونِ اللَّهِ

”Uzeli su svoje svećenike i svoje monahe za svoje gospodare mimo Allāha.” [5] …

…iako oni nisu činili sedždu ni rukū’ svojim svećenicima, oni su ih slijedili i slagali se sa njima u njihovom zabranjivanju dozvoljenih i u dozvoljavanju (od strane Allāha) zabranjenih stvari. Allah je zato to nazvao činjenjem ovih svećenika i monaha – gospodarima i bogovima (mimo Allāha), jer je pokornost u zakonodavstvu – ‘ibādet, i ono ne smije biti ni za koga osim za Allāha, jer je Allāh Jedini Koji propisuje zakone. Stoga će svako ko to učini – biti mušrik.

Dokaz za to je spor koji se desio za vrijeme Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, između sljedbenika er-Rahmāna i sljedbenika šejtāna, oko mesa strvine (krepale životinje). Mušrici su htjeli da ubijede muslimane da nema razlike između životinje koju muslimani zakolju i životinje koja sāma umre, govoreći da je krepalu životinju ubio Allāh. Zato je Allāh spustio Svoj sud i rekao:

وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ

”A ako im s budete pokorili (u smatranju Allāhovog harāma – halālom), postaćete mušrici.” [6]

Zato riječ ”tāgūt” obuhvata svakoga ko sebe učini zakonodavcem uz Allāha, vladara, predstavnika u parlamentu (zakonodavnoj vlasti), jer je svaki od ovih prekoračio svoje granice. Čovjek je stvoren da bi bio Allāhov rob i Allāh mu je naredio da prihvati Njegov sud, ali je čovjek odbio i prekoračio svoju (od Allāha postavljenu) granicu. On je želio da sebe izjednači sa Allāhom, i da učestvuje u donošenju zakona sa Allāhom, što nije dozvoljeno nikome, osim Allāhu. Ako neko prekorači svoju granicu i to učini, on time sebe čini zakonodavnim gospodarom i on će biti jedan od glavešina tāgūta. Njegov islām i njegov tewhīd neće biti prihvaćeni, sve dok on ne uznevjeruje (počini kufr) u sve što je učinio, toga se kloni, i bori se da se oslobodi od svojih sljedbenika i pomagača. [7]

Allāh je rekao:

يُرِيدُونَ أَنْ يَتَحَاكَمُوا إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُوا أَنْ يَكْفُرُوا بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَنْ يُضِلَّهُمْ ضَلالاً بَعِيداً

”…pa ipak žele da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtān želi da ih u daleku zabludu odvede.” [8]

Mudžāhid je rekao:

”Tāgūt je šejtān u ljudskom obliku, kome se ljudi obraćaju za sud i koga slijede.”

Šejhul-islām Ibn Tejmijje je rekao:

”…iz ovog razloga, onaj koji sudi bez obraćanja na Svetu Knjigu (Qur’ān) – je tāgūt.” [9]

Ibnul-Qajjim je rekao:

”(Tāgūt je) svaki onaj koji pređe svoju granicu, bilo da je obožavan, slijeđen ili da mu se pokorava. Tako, tāgūt jednog naroda je onaj koga oni uzimaju za sudiju uz Allāha i Njegovog Poslanika, ili ga obožavaju pored Allāha, ili ga slijede bez konsultovanja Allāha i Njegovog Poslanika, ili mu se pokoravaju u stvarima koje su nepokornost Allāhu.”

On je također rekao:

”Ko god ne sudi i ne vraća se za sud onome sa čime su došli Allāhovi poslanici, on zapravo slijedi lažno božanstvo (tāgūta).” [10]

Jedno od obožavanih božanstava danas, u koje svaki muwehhid mora kufr učiniti (ne vjerovati), u njih i njihove sljedbenike, da bi time slijedio najčvršću vezu i da bi bio sačuvan od džehennemske vatre – su prolazni (smrtni), od strane ljudi načinjeni bogovi i boginje tzv. zakonodavstva.

Allāh je rekao:

أَمْ لَهُمْ شُرَكَاءُ شَرَعُوا لَهُمْ مِنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَنْ بِهِ اللَّهُ وَلَوْلا كَلِمَةُ الْفَصْلِ لَقُضِيَ بَيْنَهُمْ وَإِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

”Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio? Da nije Riječi prije izrečene, među njima bi već bilo presuđeno. – A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna.” [11]

Ljudi su slijedili ove zakonodavce i pristali da donose zakone, kao pravo i karakteristiku (odliku) za njih, za njihove parlamente, i za njihove lokalne, regionalne i međunarodne vladajuće strukture. Oni su to pokazali kroz svoje zakone i ustave.

51. član kuwajtskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je vođena od strane princa i parlamentarnog vijeća, u skladu sa ustavom.”

25. član jordanskog ustava glasi:

”Zakonodavna vlast je u rukama kralja i parlamentarnog vijeća.”

86. član egipatskog ustava glasi:

”Parlament ima ulogu zakonodavne vlasti.”

Prema tome, oni su postali gospodari svakome onome ko im se pokori i slijedi ih, ili se slaže sa njima u njihovom kufru i širku, baš kao što je Allāh rekao o kršćanima, kada su oni slijedili svoje monahe i svećenike. Sljedbenici i sprovodioci današnje demokratije su gori i pokvareniji (nečistiji), jer to svećenici jesu činili, ali nisu to činili pravnim sistemom, i nisu pravili ustave i knjige. Oni također nisu kažnjavali svakoga ko nije to prihvatao ili praktikovao. Oni to također nisu činili da bi Allāhovu vjeru prilagođavali (usklađivali), kako to čine ovi tāgūti.

Ako si došao do shvatanja ovoga, onda bi trebao znati da je najveći korak pridržavanja za ovu najčvršću vezu i najveći korak nevjerstva u ova ljudski načinjena božanstva – vrhunac islāma.    

[1] sūra edh-Dhārijāt, 56. ājet

[2] sūra en-Nahl, 36. ājet

[3] sūra el-Beqare, 256. ājet

[4] sūra ez-Zumer, 17. ājet

[5] sūra et-Tewbe, 31. ājet

[6] sūra El-En’ām, 121. ājet            

[7] koji su ga slijedili i pomagali u tom kufru (napomena prevodioca)

[8] sūra en-Nisā’, 60. ājet

[9] ”Medžmū‘ul-fetāwā”, 28. tom, 201. str.

[10] ”I‘lāmul-muweqqi’īn”, 1. tom, 50. str.

[11] sūra eš-Šūra, 21. ājet